Annamarija Kralj za HR: “U ringu mi je bitno dati sve od sebe”

Annamarija Kralj za HR: “U ringu mi je bitno dati sve od sebe”

Mlada boksačica Annamarija Kralj u razgovoru za HR otkrila je kako je ući u ring sa 16 kg težom suparnicom, što očekuje u nastavku sportske karijere i zašto je Ivana Habazin 'svijet za sebe'.

Annamarija Kralj

Premda ženski boks u posljednje vrijeme doživljava uzlet, i u boksačkim se dvoranama može vidjeti sve više djevojaka, sport koji još uvijek slovi kao tipično “muški” još će neko vrijeme biti na marginama zanimanja javnosti. Ta zar nije od mladih talenata bitnije gledati kako Suarez grize svoje protivnike na zelenim travnjacima?

U boksačkom klubu Predator naišli smo, među inim, na mladu, petnaestogodišnju Annamariju Kralj, koja je tek punopravno uskočila u ring, no i koju – barem ako je suditi prema riječima njezina oca i trenera Zorana – ako nastavi naporno i predano raditi, čeka itekako svijetla budućnost.

Na nedavno održano Prvenstvo Hrvatske u Koprivnici Annamarija je stigla prepuna elana i želje da se “potuče” s bilo kim, a kad tako kažemo – onda to zaista doslovno i mislimo. Budući da u njezinoj kategoriji nije bilo niti jedne protivnice, mlada je boksačica ‘koplja ukrstila’ sa čak šesnaest kilograma težom suparnicom. Poražena je, no oko vrata je ipak zasjala – srebrna medalja.

“Upoznali smo se tek u svlačionici i vidjela sam da je u redu. Objema nam je to trebao biti prvi službeni meč, ja sam prije toga imala tek jedan sparing i nismo zapravo ni znali što očekivati. Nisam osjećala ni tremu ni strah, samo veliko uzbuđenje”, kaže Annamarija te otkriva zanimljive detalje prije borbe. “Nakon što smo bili na vagi otpratili su nas u hotel kako bismo se dva-tri sata odmorili. No, ja od silnog uzbuđenja nisam mogla ni oka sklopiti. Toliko sam željela ući u taj ring.”

Kako je uopće donesena odluka da boksaš protiv 16 kg teže protivnice?

“Trebala sam boksati odmah prvi dan natjecanja, ali nije se pojavila niti jedna djevojka u mojoj kategoriji pa smo zajednički donijeli odluku da ću boksati protiv nje, jer u suprotnom ni ona ni ja ne bismo uopće nastupile. Obje smo imale toliko ogromnu želju da nismo mogle propustiti priliku. Dosta smo se pripremali za Prvenstvo i nije bilo šanse da ne boksam.”

Kako je takva odluka prihvaćena kod kuće?

“Svi su bili oduševljeni jer ipak nije lako boksati protiv toliko teže djevojke. Što je teža, to ima i jači udarac, što je činjenica koju nitko ne može osporiti. Vladalo je samo uzbuđenje, ne znam više ni sama koliko sam puta prepričavala tu priču. Bilo mi je neočekivano, ali i neopisivo kako su ljudi reagirali na sve”, ističe.

Možete li se nekada pripremati za točno određene borce ili se sve događa naprečac?

“Uglavnom protivnike saznajemo na natjecanjima, eventualno dva-tri dana prije tako da nema posebnih pripremanja. Kad treniramo za natjecanja ili prvenstva u dvorani smo dvaput dnevno – ujutro trčanje, navečer trening snage i sparing, a uglavnom tada radimo sa Zoranom, dok je za ostale boksače zadužen drugi trener”, otkriva.

Jesu li nakon PH porasla očekivanja i nadanja za budućnost?

“Najviše mi je porasla želja”, kao iz topa je ispalila. “Vidjela sam prvenstveno što i koliko mogu, a drugi sam dan odmah bila u dvorani. Pobjeda ili poraz nisu mi toliko bitni koliko to da u ringu dam apsolutno sve od sebe. Vjerujem da bi moju protivnicu s PH tek dvije, tri boksačice možda mogle pobijediti, tako da ne mogu biti razočarana ili nezadovoljna.”

Odmora nema previše, slijede daljnji ispiti i još jači rad između konopa. Annamarija je potpuno svjesna da je tek na početku svoga sportskog puta.

“Trenutačno se spremamo za natjecanje u Splitu, koje je na rasporedu za 4-5 tjedana, a konkurencija će tamo biti vrlo jaka. Ne očekujem ništa posebno, prema svakoj suparnici imam ogroman respekt, ali je se ne bojim. Znam da mi u tom ringu želi nauditi, a poslije toga razgovarati, zezati se… Prijatelji smo izvan ringa, ali svjesna sam da ćemo iz njega pobjednički odšetati ili ona ili ja.”

Kako si se uopće okrenula boksu?

“Deset sam godina trenirala u mažoretkinjama, ali sve se promijenilo kad je otac otvorio svoj klub. Tad sam mogla vidjeti koliko je društvo pozitivno i nisam nimalo dvojila. Ljudi obično misle da dođeš i dobiješ batine, ali tomu ni približno nije tako. U Koprivnici sam upoznala toliko divnih ljudi, s kojima sam ostala i u kontaktu, sve su to drage djevojke i svaka ima svoj cilj kojega se drži i gura naprijed.”

“Ništa mi nije naporno, imam toliku želju i volju, što je vjerojatno i najvažnije nositi u sebi”, prisnažila je 15-godišnjakinja koja trenutačno pohađa prvi razred Ekonomske škole u Rijeci. “Nije da ne volim izlaziti, uvijek nađem vremena i za to i za druženje, ali ako moram birati između nekakvog rođendana na kojem ću se napiti i biti vani do tri, četiri ujutro i dvorane – izabrala bih potonje. Radije ću biti s ekipom u dvorani, nego bilo gdje drugdje. Nisam baš tip osobe koja pretjerano voli izlaziti.”

Kako izgleda jedan dan treninga?

“Ako se radi o pripremama, treninzi su dva puta dnevno, ujutro i navečer. Bitno je istaknuti kako je svaki trening drukčiji, a svatko tko nas ‘posjeti’ prvi put doći će ponovno. Dobije veliku želju nastaviti jer jednostavno ne može vjerovati koliko u sebi zapravo ima maksimuma. Sjećam se kad sam prvi put sudjelovala na natjecateljskom treningu. Sparing, prvi udarci… Mislila sam kako nakon toga neću više kročiti u boksačku dvoranu, ali potom sam došla kući, razmislila o svemu i javio se taj gigantski voljni moment koji me i drugi dan odveo u dvoranu.”

Mnogi u Predatoru istaknuli su sjajno ozračje, pozitivu i odlično društvo. 

“Od kad sam počela trenirati uvijek bismo poslije išli na piće, razgovarali, šalili se… Osoba sam kojoj se na neki način teško uklopiti, uvijek imam osjećaj da ću se isticati. Ranije bih prije treninga sjedila u svlačionici sve dok ne bismo počeli, a trener i društvo toliko su mi sve olakšali, prihvatili me, približili mi boks… Otac mi je posvetio mnogo pažnje i vremena. Kako bi rekli – zaista mi je najbolji prijatelj. U toliko mi je toga popustio, dao mi je puno i ne znam hoću li ikad naći barem sličnu osobu.”

Kakav je, dakle, trener/otac?

“Odličan! Zna da u sebi imamo toliko energije, zna kako postupati s nama… Na ljeto, primjerice, kad nema mečeva, potpuno smo opušteni, družimo se, roštiljamo, idemo na piće. Zafrkavamo se, ali isto tako moram napomenuti kako su treninzi zaista brutalni, pogotovo na pripremama. Trener nas zna jako dobro nabrijati i motivirati. Ponekad spariramo zajedno, ali uglavnom se tada naljutim jer mi popušta”, smije se.

Upitali smo ima li kakve dugoročne planove, a dobili zapravo – jedini mogući odgovor.

“Treniram već dvije-tri godine, ali tek sam počela s borbama – imam iza sebe jedan sparing i jedan službeni meč. Htjela bih samo steći što više iskustva i borbi, a kasnije – tko zna. Možda europsko, svjetsko prvenstvo… Ako biste upitali bilo koju hrvatsku boksačicu koji joj je sportski uzor, vjerojatno bi vam rekla – Ivana Habazin. Tako i ja; djevojka je jako simpatična, draga, završila je dva fakulteta, bila je na Svjetskom prvenstvu u profesionalnom boksu, čak je jednom posjetila i nas. Ne znam ima li ta djevojka manu. Da me jednoga dana netko pita poput koga bih htjela biti, moj odgovor – znate”, zaključila je vesela i nasmijana Annamarija.

Mi joj, u nastavku karijere, želimo još mnogo borbi, zdravlja te sportskih i inih uspjeha s nadom da ćemo jednoga dana i ovaj razgovor voditi o nekim drugim temama.

Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.