Crtice iz života Martine Zubčić: “Volim taekwondo, čak i više nego prvog dana”

Crtice iz života Martine Zubčić: “Volim taekwondo, čak i više nego prvog dana”

"Ono najbitnije što je došlo s olimpijskom medaljom bila je spoznaja da sam u vrhu. Da mu pripadam", rekla ja Martina.

Martina Zubčić/Getty Images

Prije nešto više od tjedan dana Martina je osvojila broncu na EP. “Svakoj se medalji sportaš veseli, iako za olimpijsku kažu da je vrhunac”, dodaje Martina i nastavlja: “U Hrvatskoj mi imamo puno sjajnih cura. Osim Ane i Lucije Zaninović, još je tu 5-6 osvajačica svjetskih medalja, koje su u Top 20 na svijetu.”

Martina Zubčić, treća je taekwondašica Europe do 57 kg. Djevojka koja je prije 5-6 mjeseci najavljivala da je u odličnoj formi, sad unatrag gledajući postavlja si pitanje, istovremeno davajući  i odgovor:

“Jesam to rekla? Ne sjećam se, ali se osjećam tako. Mislim da sam sazrela i fizički i psihički. Imam ritam koji mi paše glede treninga i osjećam se dobro. Volim taekwondo, čak i više nego prvog dana i mislim da je to najbitnije u svemu.”

Martina je  sportski gledano u najzrelijim godinama (rođena 1989), a na pitanje da li je olimpijska medalja u Pekingu sa 19 došla prerano? Martina odgovara: “To neću nikad saznati. No, ono najbitnije što je došlo s olimpijskom medaljom bila je spoznaja da sam u vrhu. Da mu pripadam.”

Od Pekinga do Montreuxa prošlo je osam godina i toliko od jedne do druge pojedinačne medalje. Bilo je nekoliko ekipnih, ali pojedinačno ništa. Martina je prokomentirala navedno rekavši:

“Zaustavila me ozljeda koljena, koja se dogodila godinu prije OI u Londonu. U taekwondou svako malo mijenjaju pravila pa su tako za London bili kvalifikacijski turniri, dok se za Rio gledala rang-lista. Jedino stalno je- jako malo boraca po kategoriji, uz ograničen broj mjesta za državu. Samo četiri, po dva za žene, odnosno muškarce.”

Martina je odabrala taekwondo, a ne primjerice gimnastiku iz jednostavnog razloga i kako kaže bila je, puka slučajnost – klub u kvartu: “Ja sam imala viška energije, a i dolazim iz sportske obitelji.”

Uz  sportsku karijeru, Martina je po obrazovanju magistra ekonomije koju je prije dvije-tri godine i završila uz želju da radi i paralelno trenira. Radila je 6 sati dnevno, a trenirala ujutro i navečer i funkcioniralo je 4 mjeseca. No, onda su došli turniri  u Kini i Koreji što je djelovalo iscrpljujuće. Trebalo se   vratiti na posao, mrtva-umorna tada je shvatila  da to nema smisla dodajući: “Ili idem ful u jedno ili ful u drugo, oboje nikako.”

Probala je maksimalno potegnuti za Rio kada se dogodilo da je  Rio naprosto otpao. Ponovno nova odluka  od Nove godine kako kaže: ” Vrijeme je da počnem raditi i od siječnja sam u Rimac Automobilima. Ne mogu bez taekwondoa, treniram još uvijek 6 puta tjedno i zasad uspijevam. Izašli su mi u susret, nije bilo problema kada sam trebala uzeti tjedan dana za EP u Švicarskoj.”

I za kraj pitanje, zapošljavanja sportaša i Martinino viđenje: “O ovome bih mogla puno. Magistarski rad mi je bio na tu temu, Integracija mladih na tržište rada u Hrvatskoj. Situacija je stvarno teška, čak i za osobe koje se ne bave sportom, već samo obrazovanjem, dakle, redovito studiraju. Prosječno vrijeme nalaženja stabilnog posla mladih nakon diplome je pet godina. Prosječno! Pogotovo to vrijedi za sportaše, odnosno, nama je još teže. Teško je paralelno gurati fakultet i vrhunski sport, a oni koji uspiju, pojave se na tržištu rada tek pri kraju ili nakon kraja sportske karijere. To znači sa 28-30 ili nešto više godina i to je automatski problem. Ponovo si na početku. Još ako dolaziš iz malog sporta, koji nije profitabilan. Uz sve, jako mali broj fakulteta izlazi na ruku vrhunskim sportašima”, zaključila je naša taekwondašica.

Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.