17. listopada 1990.

Dan kada je nogomet pobijedio politiku

Dan kada je nogomet pobijedio politiku

Na današnji dan, prije 26 godina, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je povijesnu utakmicu protiv SAD-a pred dupkom punim tribinama Maksimira...

Hrvatski nogometaši uoči ogleda sa SAD-om 1990. Foto: commons.wikimedia.org

Hrvatska nogometna javnost ponedjeljak, 17. listopada dočekala je u posvema prazničnom raspoloženju. Premda je svoje prve utakmice, u različitim državnim tvorevinama, odigrala i pedesetak godina ranije, tek je maksimirski ogled protiv Sjedinjenih Američkih Država prije točno 26 ljeta označio istinsku povijesnu prekretnicu te postao simboličnim ‘rođenjem kockastih‘.

Teško je poslije toliko godina, uvijek se iznova okrećući unatrag, iznijeti nešto novo, neispričano, zataškano i(li) zaboravljeno. Pusti fakti otkrit će ‘jednostavne’ podatke: 30 tisuća duša na maksimirskom stadionu, prvi hrvatski (neovisni) trijumf rezultatom 2:1, strijelce Aljošu Asanovića i Ivana Cvjetkovića, izbornika Dražana Jerkovića, predsjednika Saveza Mladena Vedriša i nogometni “crven-bijeli-plavi”, djelo akademskog slikara Miroslava Šuteja, koji će do dana današnjeg ostati jednim od najprepoznatljivijih simbola Hrvatske uopće.

Službeni poster (lijevo) i prvi prikaz prepoznatljivog dresa, isječak iz Večernjeg lista (desno) - djela akademskog slikara Miroslava Šuteja. Foto: commons.wikimedia.org

Službeni poster (lijevo) i prvi prikaz prepoznatljivog dresa, isječak iz Večernjeg lista (desno) – djela akademskog slikara Miroslava Šuteja. Foto: commons.wikimedia.org

Nije bilo nimalo lako u ondašnjoj političkoj i društvenoj situaciji organizirati jedan takav spektakl, osobito zbog činjenice što Hrvatska u to vrijeme još uvijek nije stekla toliko željenu neovisnost, već se tomu cilju počela sve odvažnije približavati. U najvećoj tajnosti glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi, tadašnji čelni čovjek HNS-a Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak otpočeli su s konkretnim pregovorima i dogovorima, a veliku su ulogu u toj priči odigrali hrvatski emigranti poput Jure Klarića, direktora tvrtke ‘Voće’, koji je platio čak 90 tisuća dolara kako bi pokrio troškove gostujuće reprezentacije.

Olakotnih okolnosti naprosto – nije bilo. U isto su vrijeme na travnjak istrčale i mlade postave Jugoslavenske nogometne reprezentacije i Sovjetskog saveza u uzvratnoj utakmici finala Europskog prvenstva, a Jugoslavenski nogometni savez iskušavao je iz Beograda zaista ‘čudesne’ metode kojima bi eventualno uspio u svojoj nakani opstruiranja odigravanja povijesnog hrvatskoga susreta.

Prvi hrvatski nogometni koraci

Pedeset godina ranije (1940), hrvatska reprezentacija odigrala je prvu službenu utakmicu pod zastavom Banovine Hrvatske – protivnik je bila Švicarska (pobjeda 4:0), a iste su godine upriličena i još dva susreta, oba s Mađarima. Na prvi sljedeći reprezentativni okršaj čekalo se do 1956. kad je u Zagrebu nastupila protiv Indonezije i slavila rezultatom 5:2.

Budući da u to vrijeme nije bila međunarodno priznata država, Hrvatska je prijavljena i krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji (FIFA), ali koliko je god napora uloženo u nastojanja da se utakmica pošto-poto spriječi, toliko je s hrvatske strane truda, znoja i umješnosti uloženo u osiguravanje njezina konačnog odigravanja. FIFA je na koncu dala svoj pristanak, a prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman sudionicima je poručio:

“Ispunjava me zadovoljstvom činjenica da će se 17. listopada odigrati međudržavna nogometna utakmica između izabranih sastava Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država. To je nastavak međudržavnih nastupa reprezentacije Hrvatske, koja je svoju posljednju međudržavnu utakmicu odigrala daleke 1956. godine. Uvjeren sam da je ovo nastavak tradicije i početak intenzivnih međudržavnih nastupa reprezentacije Hrvatske pa se stoga, s osobitim zadovoljstvom, prihvaćam pokroviteljstva nad ovom značajnom sportskom manifestacijom koja svakako pridonosi međudržavnom ugledu naše drage domovine – Republike Hrvatske.”

No, nisu samo dužnosnici u foteljama hrvatskoga Saveza bili oko organizacije spornog ogleda ‘na sto muka’. Prvi hrvatski izbornik Dražan Jerković momčad je morao sastaviti bez članova mlade jugoslavenske reprezentacije (Zvonimir Boban, Robert Jarni, Alen Bokšić), kao i mnogih koji su iz (realnog) straha otkazali svoj dolazak,  a što je kockaste ‘oskvrnulo’ na četrnaest mušketira, većinom nogometaša koji su kruh zarađivali izvan granica Lijepe naše.

Nimalo je lak zadatak opisati euforiju koja se maksimirskim tribinama prolomila uslijed premijernog hrvatskog pogotka. U legendu je u 27. minuti ušao Aljoša Asanović, koji se u kasnijim reminiscencijama prisjetio atmosfere koja je okruživala čitav susret. “Već pri dolasku na stadion svi smo bili opčinjeni atmosferom. Ne samo igrači, već i kompletan stručni stožer. Svima su nam oči bile velike, bio je to jasan znak uzbuđenja.”

U takvim uvjetima, igračima su u glavama mogle odzvanjati tek Jerkovićeve motivacijske riječi: “Niste trenirali zajedno i to može biti vaša prednost. Upotrijebite maštu, igrajte za ljude na tribinama jer – pogledajte koliko vas silno vole. Ovo je povijesni trenutak i budite na visini zadatka.”

Oni su nedostajali

Budući da je JNS zaprijetio kako će oštro sankcionirati svakog nogometaša iz domaće lige koji nastupi na ovoj utakmici, ogled je protekao bez veličina poput Zlatka Vujovića (PSG), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Davora Jozića (AC Cesena), Tomislava Ivkovića (Sporting)… No, i mnogi koji su ipak pristigli morali su to učiniti o vlastitu trošku i na vlastitu odgovornost, a komičnost tadašnje situacije najbolje ocrtava činjenica da je Aljoša Asanović na poluvremenu bio primoran izaći iz igre i brzim se korakom otputiti natrag u Metz, gdje je morao biti do ponoći. Izuzeti problema nisu bili ni arbitri pa se tako Zagrepčanin Atif Lipovac nije uopće presvukao u službenu odoru četvrtoga suca bojeći se trajne suspenzije kojom se nesmiljeno prijetilo iz Beograda.

Dolazak Amerikanaca u Zagreb, reprezentacije koja je samo četiri mjeseca ranije sudjelovala na svjetskoj smotri u Italiji, isprva se činio nemogućom misijom. No, preko brojnih poznanstava i veza u inozemstvu, ljudi poput Ivana ‘Johna’ Opačka, Vinka Hotke te već spomenutog Jure Klarića san je pretočen u javu i od četiri ponude za ‘europsku turneju’ Amerikanci su prihvatili upravo one Hrvatske i Poljske.

Prvu loptu u mrežu te je večeri pospremio Asanović u 27. minuti utakmice; na 2:0 povisio je netom kasnije Ivan Cvjetković, a do isteka devedesete poraz je tek ublažio Troy Dayak. Ogled je, spomenimo, odigran u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na glavni zagrebački trg, a osjetilo se to na stadionu praktički svake sekunde – od trenutka kad su igrači istrčali na teren do dugo, dugo u noć i u slavlju prve, velike pobjede.

“Kad smo izašli na travnjak odjeknula je – erupcija! Nakon uzvika Hrvatska! Hrvatska!, koji su trajali nekoliko minuta, jednostavno smo se oduzeli. U jednom sam se trenutku najozbiljnije uplašio kako ćemo igrati jer smo se ukočili od razmišljanja u kakvom događaju sudjelujemo. Međutim, što je publika više skandirala – to smo se i mi više opuštali”, prepričava Asanović dvadesetak godina kasnije.

“Već se i zagrijavanje pretvorilo u pravi spektakl; na svaki naš udarac prema golu ljudi su na prepunim tribinama uzdisali, kao da je riječ o pravoj prilici u posljednjim minutama utakmice. Izvikivali su naša imena, i nije bilo nikakve šanse da od prvog sučeva zvižduka jednostavno ne poletimo. Petnaestak minuta prije utakmice krenuli smo u svlačionice kako bismo se pripremili za susret. Sjedili smo i slušali kako stadion pjeva s Tomislavom Ivčićem. ‘Ustani bane, Hrvatska te zove, zove, ustani bane Jelačiću…’ Golem zbor od 30 tisuća ljudi pjevao je pjesmu koja se tih dana pjevala u cijeloj Hrvatskoj. Našem uzbuđenju nije bilo kraja! Svi smo već bili u zanosu, a utakmica nije još ni počela.”

Za Hrvatsku su na Maksimiru te 1990. zaigrali Dražen Ladić, Zlatko Kranjčar, Tonči Gabrić, Zoran Vulić, Darko Dražić, Drago Čelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Gregor Židan, Kujtim Shala, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Mladen Mladenović te igrač utakmice Marko Mlinarić, a stručni su stožer uz izbornika Jerkovića činila još četvorica domaćih, prvoligaških trenera – Zdenko Kobešćak (Dinamo), Joško Skoblar (Hajduk), Vladimir Lukarić (Rijeka) i Ivica Grnja (Osijek).

A gdje je bio Šuker?

Premda se često pogrešno ističe kako je Davor Šuker nastupao za jugoslavensku mladu reprezentaciju u vrijeme odigravanja utakmice Hrvatske i SAD-a, trenutačni predsjednik HNS-a odlazak u Rusiju uspješno je eskivirao te je ogled svoje nacije pratio s tribina maksimirskog zdanja.

Skromno, ali s velikim ponosom i ogromnim srcem, Hrvati su te listopadske večeri porazili mnogo većeg, moćnijeg i renomiranijeg suparnika (i ne samo onog na zelenom travnjaku), ali i što je još važnije – svijetu pokazali kako jedna mala država, u jeku prvih borbi za samostalnost i neovisnost, ima potencijala za neslućene dosege. Osam godina kasnije Miroslav Ćiro Blažević svoje će vatrene povesti prema svjetskoj bronci, a nogometni će svijet zauvijek zapamtiti veličine poput Zvone Bobana, Davora Šukera, Roberta Prosinečkog, Slavena Bilića, Roberta Jarnija…

Zvonko, i danas, odjekuju proročanske riječi kapetana Zlatka Kranjčara. “Ova će ekipa, kad joj se pridruže talentirani mladi – kojih imamo – osvajati medalje na svjetskim prvenstvima.” Bila je to reprezentacija koja je rasla uz narod i njegovu borbu za samostalnost; bio je to narod koji je u reprezentaciji vidio alat za borbu, razlog za pobunu i jačanje osjećaja nacionalne ponosi. Osjećaja koji je kulminirao 1991.

Možda bi se i sada, u vrijeme najjačih trzavica i antagonizama na relaciji Savez – nogometaši – klubovi, mogli ozbiljno zapitati i razmisliti o vremenu u kojemu je navijačko tkivo bilo nepovratno utkano u atmosferu i duh nacionalne selekcije, za koju se živjelo i mrijelo i koja je, više no ikada, bila slika i prilika danas toliko često korištene krilatice – Iznad svih – HRVATSKA!

Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.