Hajduk: Pitanje naroda ili navijača

Hajduk: Pitanje naroda ili navijača

HNK Hajduk, 100 godina/Foto: commons.wikimedia.org - Kigsz

Proljeće je Hajduku po tko zna koji put u zadnjih nekoliko godina donijelo dosta problema. Ne toliko u financijskom smislu, ali igračkim kadrom spadaju u sredinu ljestvice. Turbulencije koje su se dogodile posljednjih dana potresle bi i puno veći klub nego što je Hajduk. Goran Vučević nije izdržao. Bila istina da odlazi s klupe ili obična laž, on nije kadar sjediti na klupi bilo kojeg kluba koji se natječe u Prvoj HNL. I nije stvar u njemu. Kao sportski direktor nije toliko loš, ali još uvijek dovoljno nestručan da kroji igračku politiku kluba.

Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita, daje ideju o anketi među građanima Splita preko koje će vidjeti što oni žele. U ovoj situaciji to se čini pogubno za projekt Našeg Hajduka i sigurno bi većina neupućenih građana glasala za privatizaciju i jednog vlasnika koji će donijeti milijune. Da situacija nije tako jednostavna, svima bi trebalo odavno biti jasno. Splićani bi u ovoj situaciji kada  nema strpljenja za stabilizaciju kluba u financijskom smislu, napravili sve da se rezultati vide već sutra. Nažalost, treba im biti jasno da se stvari ne događaju preko noći. Pogotovo to ne bi bilo pravedno prema članovima kluba, Torcide i udruge Naš Hajduk koji četiri godine klub pokušavaju osoviti na noge. Ne znam koliko su ljudi upoznati, ali od kada se Marin Brbić nalazi u Hajduku, financijski minus Hajduka smanjen je za više od pola (minus je bio 100 milijuna kuna, danas je 40 milijuna i smanjuje se), a do 2017. duga više neće biti.

Stanovnici Splita nisu svi nužno navijači Hajduka. Neke ne zanima Hajduk, neke sport općenito i ljudima koji nisu posve upućeni ne razumiju pravu problematiku. Hajduk su tijekom godina opelješili svi kojima je došao u ruke, od Nadana Vidoševića u devedesetima, preko Grgića i Fiorentinija početkom 21. stoljeća. Dug koji je učinjen svih tih godina, nemoguće je vratiti preko noći, a da se to ne osjeti na rezultatima. Hajduk ne smije kupovati igrače jer za kupnju igrača koji će donijeti razliku, osim dobre skaut službe, treba i novaca. A novac koji se dobije od prodaje odlazi na vraćanje duga. Situacija je vrlo jednostavna – potrebno je strpljenje i razumijevanje – odlike koje pola štovatelja kluba podno Marjana nema.

Uvriježena je fraza da “klubom ne može vladati ulica”. Ako klubom vlada ulica, kako je moguće da su smanjili dug? Pa zar ulica nije neobrazovana, bahata, nestrpljiva, pohlepna i nestručna?

Ta ista ulica, spasila je klub za narednih pet godina jer da se 2011. otišlo u drugom smjeru, pitanje je koliko bi danas iznosio dug. Smatraju li svi oni koji se ‘kunu u Hajduka’ da to nije dovoljno dobro, neka  popune članske papire i postanu članom Hajduka. Demokratski izbori za članove Nadzornog odbora održat će se za dva mjeseca i svaki će član Našeg Hajduka pronaći svog kandidata. Marin Brbić je predsjednik Uprave, ujedno ga to čini i predsjednikom Hajduka, Branka Ramljak ima prefiks doktorice znanosti, Ljubo Pavasović-Visković jedan je od najboljih pravnika u Hrvatskoj, a Ante Majić je magistar studija poslovne ekonomije te ima zavidan životopis sa svojih 35 godina na leđima. Nasuprot Svaguše, Keruma, Vidoševića, Fiorentinija i Grgića ovo izgleda kao dream team.

Daleko od toga da oni nemaju svojih grešaka, snose dio odgovornosti za postavljanje sportskog direktora, izbor trenera i to se sve kasnije reflektira na igrački kadar koji je u Hajduku dosta ‘suh’, ali unijeli su neke promjene koje ne vidimo u hrvatskom sportu tako često. Te promijene se tiču stručnog vođenja uprave nekog kluba te dovođenje u stabilno stanje. Rad trenutnog Nadzornog odbora, kao što sam spomenuo, ocijenit će se za dva mjeseca, novih kandidata će biti i oni će, kako članovi odluče, voditi klub u sljedeće četiri godine.

Hajduk ima igračku perspektivu u Andriji Baliću i Nikoli Vlašiću. Dolaskom trenera, koji ima iskustva (ali ne previše kao Špaco) i koji je dovoljno stručan (više od Tudora ili Vučevića), otvara se pozicija u kojoj će Hajduk imati mladu momčad pod čvrstom vođenom rukom. To bi značilo da tolerancija na nedisciplinu ne bi postojala te bi se riješilo igrača koji, jednostavno, nisu dorasli klubu niti su sposobni obaviti zadatke koje im trener nalaže (Milović, Caktaš, Maloča, Ranilović, Jozinović…). Dovodimo se u situaciju da postavimo pitanje – postoji li takav trener za Hajduk?

Postoji, ali bojim se da će trebati gledati izvan granica Lijepe naše. To će biti najveći zadatak ljudi koji rade na Poljudu jer ne postoji problem navijača koji su nestrpljivi. Najčešće su kod navijača emocije koje prve prevladaju, ali kad se stanje smiri, donose se odluke najbolje za klub. Financijska slika Hajduka izgleda bolje nego prije godinu, dvije, tri, četiri, pet. Sportska slika je u dosta lošijem stanju, ali krenulo se od situacije kada se igračima davalo ugovore kakve nije bilo moguće isplaćivati, točnije, bilo je moguće, ali je posljedica bila dolazak u još veći financijski minus. I s takvim igračkim pojačanjima, Hajduk je igrao loše, nije imao stil igre i nalazio se u tek nešto boljoj situaciji nego danas.

Nešto je ovih godina trebalo patiti, ali situacija na sportskom planu nije ništa drugačija, stagnira se, a senzacionalistički se želi prikazati krah svega oko Hajduka. Što nije istina. Istina je vidljiva samo onima educiranima i upućenima, onima koji neće okrenuti leđa kad krene loše, oni kojima utakmica s Barcelonom ne predstavlja ništa više od obične prijateljske (jer je to i bila).

Narod je najčešći kritičar uprave Hajduka, a to se čini paradoksom cijele situacije. Država se zbog vlada koje narod bira već godinama dovodi u sve veći financijski minus, lagano propada iz dana u dan. Nekolicina pokušava napraviti promjene, ali oni su nazivani ulicom, mladima i nedoraslima vađenju države iz gospodarske krize. Nužna promjena koja se mora dogoditi na razini države neće se dogoditi tako ubrzo baš zbog pogleda kojim gledamo na stvari – mislimo da svaka promjena znači trenutno poboljšanje koje je vidljivo golom oku. Zanemaruje se dio u kojem je potrebna stručnost i pravednost, a jedino što vidimo je situacija među građanima (u Hajdukovom slučaju među igračima).

Ako država jednom građaninu pokloni milijun eura zbog nekog dobrog djela, učinit ćemo sretnim njega i njegovu obitelj. Država će biti u dodatnom minusu za tih milijun eura, ali će učiniti nekog sretnim i to će vidjeti većina građana. Većina neće vidjeti i pitati se imamo li sredstva nekom dati toliku količinu novca. Iako država lagano propada, a vladajući znaju da ljudi vole priču u kojoj siromašan preko noći postane bogat, ipak se odluče za taj potez. Država nastavlja s takvom propagandom i nakon par godina propadne.
Hajduk odluči kupiti  igrača za milijun eura s nadom da će poboljšati momčad. Hajduk nema tih sredstava, ali odluči to učiniti da narod gleda bolju igru i pobjede. Narod je sretan, uživa u slavljenju drugog mjesta, ali ne vidi da iza kulisa, klub propada. Nakon nekoliko godina klub bankrotira, a narod više nema koga gledati i navijati.

Put do istine i oporavka puno je teži nego što mnogi mogu zamisliti. Da se dođe do krajnjeg cilja, potrebno je proći sito i rešeto , a takva se situacija sad događa u gradu ispod Marjana. Ako se to prebrodi, uzlazna putanja je neizbježna, a vječnost osigurana.

Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.