Ratko Rudić: “Tiranin”

Ratko Rudić: “Tiranin”

Najtrofejniji vaterpolo trener 'preporodio' je Hrvatsku reprezentaciju s kojom je osvojio pregršt medalja, uključujući najsjajnije olimpijsko zlato.

Ratko Rudić je opće poznato ime u svijetu vaterpola. Sport je to kojim se bavi od ‘mlađih dana’ i u kojemu je nanizao brojne uspjehe u igračkoj karijeri, ali mu je ipak trenerska karijera donijela legendaran status.

S osvojenih 38 medalja s velikih natjecanja nosi titulu najuspješnijeg trenera vaterpola u povijesti, kao i drugog najuspješnijeg trenera općenito timskih sportova.

Ratko je rođen 7. lipnja 1948. u Beogradu od majke Zorice i oca Jakova. Jakov Rudić je služio kao vojni pilot te se zbog toga obitelj Rudić često selila. Dvije  godine nakon Ratkova rođenja preselili su se u Rijeku gdje su živjeli četiri godine. Nakon toga su četiri godine živjeli u Zadru i Splitu te šest godina u Zagrebu.

Prvi kontakt s vaterpolom Ratko je stekao u zadarskom Jedinstvu, ujedno i prvom klubu u kojemu je počeo trenirati. Nakon preseljenja u Split počeo je igrati  za Jadran gdje je odigrao i prvu prvoligašku utakmicu. Sa samo 15 godina nastupio je u susretu protiv Mladosti na Šalati 1963. godine.

Ratko se preselio u Zagreb, gdje je upisao studij arhitekture, a paralelno se sa studijem bavio i raznim sportovima. Jedno kratko vrijeme trenirao je u RK Mladost gdje mu je suigrač bio Ante Kostelić, no ljubav prema vaterpolu je na koncu prevladala. Dobivši ponudu da kao profesionalni igrač zaigra za beogradski Partizan, Rudić istu prihvaća i  1971. seli u Beograd.

Nastupao je Ratko i za reprezentaciju SFRJ, a prvi  je nastup  zabilježio još kao junior onda kad su u Barceloni 1983. osvojili srebro na Svjetskom juniorskom prvenstvu. U igračkoj karijeri je nastupio u 297 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije, reprezentaciji koja je bila u svjetskom vrhu i koja je konkurirala za zlatne medalje na gotovo svim natjecanjima.

Ipak valja spomenuti  i kako su  njegovi nastupi na velikim natjecanjima bili  prožeti pehovima. Lažno je optužen za uzimanje dopinga na svjetskom prvenstvu 1975. u Cali, što je rezultiralo izbacivanjem reprezentacije SFRJ s natjecanja. Kasnije je oslobođen svih optužbi kada se ustanovilo da je došlo do zabune jer je pio puno Coca-Cole. Olimpijske igre u Ciudad Mexicu 1968. je propustio zbog ozljede, dok je OI u Ciudad Mexicu 1968. propustio zbog slomljene šake.

Bila je to ozljeda koja je Rudića ‘prikovala’ za klupu, ali ipak na istoj je pokazao svoje  kvalitetne taktičke ideje o igri. Bili su to Rudićevi počeci u ‘trenerskim vodama’, prvo kao pomoćni trener u Partizanu, zatim kao glavni trener Partizanovih juniora. Ubrzo postaje izbornik reprezentacije Jugoslavije, koju je vodio četiri godine. Pod njegovim vodstvom reprezentacija osvaja medalje na  ljetnim olimpijskim igrama 84’ i 88’,  potom ponovno zlato na Svjetskom prvenstvu 86’, zlato na Svjetskom kupu 87’ i dva srebra na Europskim prvenstvima 85’ i 87’.

Rudić se u početku trenerske karijere pokazao kao trener vrhunske klase i zahvaljujući tome povjerene su mu reprezentacije Italije, SAD-a, Hrvatske i Brazila.  Njegov strog i discipliniran pristup radu kao izbornika s akcentom na visoku fizičku spremu, za reprezentacije koje je vodio, bila je formula uspjeha.  Zbog njegovog načina treniranja mnogi su ga prozvali ‘tiraninom’. Primio je nagradu za sport “Franjo Bučar” 2007. godine kao i odlikovanje Reda kneza Branimira s ogrlicom 2012. godine.

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.