Hrvatska lovi europsko zlato i nastavak fenomena koji traje od 2003.

Hrvatska lovi europsko zlato i nastavak fenomena koji traje od 2003.

Od 19 velikih rukometnih natjecanja od Portugala naovamo, Hrvatska je bila u završnici njih 15, odnosno više od bilo koje druge reprezentacije

Ivano Balić/Getty Images

Mnogi nakon blagdanskog ludila u prosincu vole koristiti mantru kako je siječanj najdepresivniji mjesec u godini. Čak su mu i psiholozi nadjenuli tu nimalo laskavu titulu koju novinari vole ponavljati svake godine.

Ipak, Hrvate mnogo godina unazad iz te siječanjske depresije izvlače rukometaši. Od 2003. godine naovamo ne pamti se godina u kojoj nas nije pratila rukometna euforija, barem prije početka velikog rukometnog natjecanja, bilo europske ili svjetske smotre.

I uvijek je taj siječanj bio poznat jedino po rukometu, iako ga je u godinama iza nas kao uvertira pratila Snježna kraljica. Da ga nema (rukometa), dani bi nam bili puno duži, a kako bi nam tek bilo da nas rukometna reprezentacija nije razmazila vrhunskim rezultatima svakog siječnja.

Uvijek će se pojaviti oni koji će reći kako je moglo bolje, kako smo propustili puno prilika, ali gledajući od 2003. godine prema sadašnjosti, od 19 velikih rukometnih natjecanja (SP, EP, OI), Hrvatska je igrala u završnici (među najbolja četiri) na 15 turnira. U prijevodu, više od ijedne rukometne velesile na svijetu.

Od Portugala 2003. godine po tom se pitanju s Kaubojima može mjeriti jedino Francuska, koja je osvojila daleko više zlatnih medalja, ali je na tih 19 spomenutih natjecanja 14 puta igrala u završnici.

Kauboji su završnicu uz sadašnjeg izbornika Linu Červara propustili samo jednom, i to na nikad prežaljenom Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Tada su redom padali Maroko, Južna Koreja, Rusija, Danska, Mađarska, Češka i Španjolska uz nevjerojatnu uz nevjerojatnu gol razliku od plus 48.

I onda su došli Francuzi… Tako je završilo mnogo hrvatskih priča nakon 2007. godine, ali još smo samo tri puta ispadali prije završnice. Dva puta s Červarovim nasljednikom Golužom na njegovu prvom natjecanju, SP-u u Švedskoj kada smo završili kao peti i još jednom na mundijalu, ovoga puta četiri godine kasnije u Kataru kada smo osvojili šesto mjesto.

Nakon tog turnira Golužu je naslijedio njegov pomoćnik Željko Babić koji je od tri natjecanja koliko ih je vodio, samo jednom ispao prije završnice. Na Olimpijskim igrama u Riju je taj 17. kolovoz bio koban za košarkaše, ali i za Babićeve trupe koje su nesretno poražene od Poljaka, odnosno posljednjih izdisaja slavne poljske generacije.

Ponekad je nedostajalo sportske sreće, ponekad, mora se priznati, i znanja, ali Hrvatska je uvijek tu, u vrhu, gdje joj je i mjesto. Sjećam se apatije, pogotovo nakon Švedske i Katara, jer u Njemačkoj je reprezentacija izgubila jednu jedinu utakmicu i završila peta, dok su u Riju drugi sportaši Hrvatima donijeli prijeko potrebnu radost kao lijek za rukometne rane.

Ta spomenuta apatija, gnjev i depresija u Hrvata, rukometnih fanatika, pa i onih povremenih navijača nastupila je nakon petog, odnosno šestog mjesta na Svijetu!

Obično kada zemlja od četiri milijuna stanovnika osvoji takvu poziciju na svjetskom prvenstvu u nekom ekipnom sportu, njeni stanovnici postanu opijeni od sreće, ali ne i u Hrvatskoj.

Vjerojatno i s pravom, jer su nas rukometaši dobrano razmazili. Tako će biti i ovog siječnja. Zapravo već i je. Tek kada sam ovih dana hodajući gradom nehotice pogledom uhvatio jednu reklamu na kojoj je Igor Vori obučen u odijelo stanovitog superheroja Hrvatka, shvatio sam da smo otišli predaleko i da je rukometno ludilo i službeno počelo.

Hrvati vole rukomet, ludnica neće biti samo u Splitu tijekom prvog kruga i Zagrebu tijekom završnice. Varaždin i Poreč također će uživati u najboljim svjetskim rukometašima, a oni u hrvatskim ljepotama. Sagosen i Karabatić u moru, Hansen i Aguinagalde u baroknim građevinama, a Kauboji, uvjeren sam, 28. siječnja u jedinoj zlatnoj medalji koja im nedostaje. I naravno, 16. završnici na jubilarnom 20. velikom natjecanju od Portugala naovamo. Bilo bi to čistih 80 posto. Za duboki naklon.

Najbolje reprezentacije svijeta u završnicama od 2003. godine:
Hrvatska – 15 puta (3x OI, 5x SP, 7x EP)
Francuska – 14 puta (3x OI, 7x SP, 4x EP)
Danska – 10 puta (1x OI, 4x SP, 5x EP)
Španjolska – 10 puta (1x OI, 5x SP, 4x EP)
Njemačka – 7 puta (2x OI, 2x SP, 3x EP)
Poljska – 6 puta (1x OI, 3x SP, 1x EP)
Slovenija – 3 puta (2x SP, 1x EP)
Norveška – 2 puta (1x SP, 1x EP)
Švedska- 2 puta (1x OI, 1x SP)
Mađarska – 2 puta (2x OI)
Island – 2 puta (1x OI, 1x EP)
Srbija – 1 put (1x EP)
Katar – 1 put (1x SP)

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.