Komentar Gorana Tomičića

Komentar: Hrvatska rukometna reprezentacija u slobodnom padu

Komentar: Hrvatska rukometna reprezentacija u slobodnom padu

Slavko Goluža s rukometašima Hrvatske/Getty Images

Kriza u hrvatskoj muškoj rukometnoj reprezentaciji kulminirala je šestim mjestom na Svjetskom prvenstvu u Kataru, što je najslabiji plasman na velikim natjecanjima u posljednjih 13 godina. Javnost je gotovo jednoglasno pokazala Slavku Goluži palac prema dolje. No, je li rješenje zaista tako jednostavno?

Prisjetimo se što se događalo s našom reprezentacijom u posljednjem desetljeću. Na Europskom prvenstvu 2002. godine u Švedskoj Hrvatska je završila na posljednjem mjestu. Izbornik Josip Milković poveo je sljedeće igrače: Mario Kelentrić, Venio Losert, Valter Matošević, Božidar Jović, Renato Sulić, Mirza Džomba, Goran Šprem, Tihomir Baltić, Vedran Zrnić, Zvonimir Bilić, Slavko Goluža, Davor Dominiković, Petar Metličić, Ivano Balić, Tonči Valčić i Igor Kos. Izbornik je odmah potjeran, a igrači su završili na stupu srama. Reprezentaciju nije htio preuzeti nitko. A onda se iz Italije vratio jedan hrabri rukometni anonimac imenom Lino Červar i preuzeo je odgovornost. Bio je to početak jedne od najljepših priča u povijesti hrvatskog sporta.

Uoči odlaska na Svjetsko prvenstvo u Portugal 2003. javnost je od momčadi očekivala tek da izbjegne novo sramoćenje. Červar je pozvao Nikšu Kaleba, Blaženka Lackovića, Vladu Šolu, Denisa Špoljarića i Igora Vorija. Počelo je porazom od Argentine i teško izborenom pobjedom protiv Saudijske Arabije. Potom se sve promijenilo i osvojen je naslov prvaka svijeta pobjedom protiv Njemačke. Rukomet je opet postao trofejan hrvatski sport, a Červar i igrači postali su nacionalni heroji.

Godinu i pol kasnije u Ateni je osvojeno olimpijsko zlato. Slijedilo je nekoliko godina u kojima je reprezentacija bila u vrhu, ali više nije bilo zlata. Već smo tada zaboravili gdje smo bili prije i javila se dobro poznata hrvatska zavist koja može oprostiti sve osim uspjeha. Krenula je lavina neargumentiranih i ponekad uvredljivih napada na Linu Červara. Najčešći povod koji su takvi stručnjaci imali bilo je Červarovo članstvo u jednoj oporbenoj stranci.

Nakon srebra na Europskom prvenstvu 2010. izbornik se oprostio od reprezentacije i počela je petogodišnja era Slavka Goluže. Sad već bivši izbornik nije bio popularan u javnosti, ali treba reći da je imao dobre rezultate. Možda ne odlične, ali svakako dobre. Sjetimo se samo tri bronce na tri uzastopna natjecanja. Iskusni Zvonimir Serdarušić vjerojatno će postati novi izbornik, a prvi kandidat za asistenta je Petar Metličić.

No, nemojmo se zavaravati. Nitko nema čarobni štapić koji će samo tako donijeti zlatne medalje. Pravi problem rukometne reprezentacije nikako nije struka, već oni koji struku “instaliraju”. Sjetimo se samo kako su iz reprezentacije istjerani Dominiković, Metličić, Balić, Sulić, Špoljarić i mnogi drugi.

U instituciji koja posjeduje izrazitu sportsku kulturu takvo bi ponašanje trebalo biti nemoguće. Sve je to napravljeno pod duhovitom izlikom pomlađivanja, iako smo vjerojatno jedina reprezentacija koja igrače dijeli na mlade i stare, umjesto dobre i loše. Osvajanje zlatnih medalja bit će moguće samo ako se novom stručnom stožeru apsolutno ne miješa kako u izbor igrača, tako i odluke koje će se povlačiti. Više bismo definitivno trebali saznati u narednim danima te na Europskom prvenstvu u Poljskoj iduće godine. U slučaju novog neuspjeha javnost bi mogla tražiti nove smjene…

Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.