Ispovijest Josipa Valčića: “Prijetilo je da izgubim nogu!”

Ispovijest Josipa Valčića: “Prijetilo je da izgubim nogu!”

Josip Valčić prepričao je borbu za život u koju ga je doveo naoko bezazleni prekršaj u finalu hrvatskoga Kupa.

Josip Valčić/Foto: www.rk-zagreb.hr

Hrvatski rukometaš Josip Valčić proživljavao je pravu dramu posljednjih mjesec dana. 31-godišnjak je ‘stradao’ u finalu hrvatskoga Kupa protiv Nexea, iz klupskoga autobusa hitno je prevezen u bolnicu i krenula je priča kakva se definitivno ne viđa često.

“Počelo je bezazleno – takvih prekršaja ima na tisuće u karijeri pa sam se digao i nastavio igrati. Noga je samo nekoliko minuta poslije udarca počela naticati, no nastavio sam i tek kasnije saznao da taj potez baš i nije bio pametan. Kad sam skinuo led i zavoj noga je počela bujati i puniti se tekućinom; nisam mogao stati, ali opet – svi smo mislili da je u pitanju tek jači hematom i kako će sve biti u redu”, priča Valčić za Sportske novosti.

Sve je kulminiralo u autobusu koji je igrače PPD-a Zagreb vraćao u metropolu. “Boljelo je sve jače, nisam imao padavice i mislili smo da će se smiriti. Noga je već bila ‘dupla’, golema i nenormalno tvrda – kao zid. Neobično preveliko i pretvrdo. Odmah smo otišli u Draškovićevu, a kad su doktori vidjeli situaciju rekli su da to nije zafrkancija. Mislim da su spomenuli Compartment sindrom, koji je netipičan u sportu i ide uz primjerice automobilske nesreće ili padove s motora. Morali su otvoriti jer mi je prijetilo da izgubim nogu! Put od Umaga do Zagreba trajao je 3.5 sata, a doktori su kazali da mišić poslije 4 do 4.5 sata, ako se ne hrani, počne izumirati. Svaka je minuta bila bitna, u noći su već otvorili nogu i mišić je dobio zraka…”

Ništa, ipak, nije bilo gotovo. Noga je ujutro krenula ponovno krvariti, “Rekao sam sestri da mi je loše i odjednom se izgubio. Ne znam je li u pitanju koma ili nešto drugo, ali nije to ni bilo ništa čudno s obzirom na to da sam izgubio tri litre krvi. U magli sam vidio operacijsku salu i deset doktora koji se bore za moj život. Ruke i noge bile su u zraku, ja ih gledam, tražim očima, ali sve je maglovito. Najedanput ih počnem normalno vidjeti, pitali su me kako se zovem… Vratili su me, počeo sam prepoznavati ljude i stvari oko sebe, sve je bilo u redu”, prepričava.

Kao u filmu, nije gotovo čak ni kad je gotovo. Vjerojatno ni Steven Spielberg ne bi napisao bolji scenarij mladog sportaša koji se nekim čudom našao u situaciji da se bori za život. “Popustila je vena u nozi, iskrvario sam… Vena je bila zatvorena dok je bilo natečeno, ali kad je oteklina pustila iscurilo je. Idem na pregled krvnih žila, ponovno uspavljivanje, operacija i budim se u intenzivnoj. Doktori govore da je OK, zatvorilo se, primao sam infuzije, ne znam što sve ne… Osjećao sam se kao na sedmom nebu, nisam znao ni zašto, ni za koga.. Nakon nekoliko sati počelo je oticati, prst mi je bio kao zglob na ruci. Bila je to alergija na krvnu plazmu. Dobio sam kontra lijek i odmah je splasnulo, nije dakle bilo strašno. Dva dana sam bio na intenzivnoj, na aparatima i stanje se stabiliziralo.”

“Sedam dana bilo je dobro, ali onda sam dobio temperaturu. Odmah bris rane, uzbuna, rekli su da se našla nek superbakterija za koju ima samo jedan antibiotik, pa još jedna bakterija… Antibiotici su to smirili, ali temperature i drhtavice su ostale, posebno navečer. Znao sam drhtati kao prut što je također bilo sumnjivo jer je antibiotik trebao sve očistiti. Ultrazvukom je potom nađen neki ‘bazen’ u kojem se iza mišića skuplja tekućina, što je uzrokovalo temperaturu pa je morala ići punkcija. Rana je ostala otvorena s drenom dok nije izašlo van i nije pala temperature. Čim je to nestalo bio sam bolje, a radi se već o četvrtom tjednu! Bio sam vrlo blizu tome da dobijem sepsu”, priznaje.

Bližio se kraj muci… “Pretposljednji sam dan bio u operacijskoj, zatvorili su ovojnicu oko mišića i nogu, previli me i pustili kući. Kazali su malo kontrakcija, uglavnom mirovanje i lagano hodanje zbog tromboze. Po kući sam bez štaka, vani ih imam da mi se ne bi zavrtjelo. Iskreno, sada se osjećam odlično, samo što se brzo umaram. Pomalo moram odmarati – napokon sam pravi Dalmatinac”, zaključio je svoju priču Josip Valčić.

Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.