Ježina: “Dinamo je nešto najbolje što mi se dogodilo, a i hladnjak je pun!”

Ježina: “Dinamo je nešto najbolje što mi se dogodilo, a i hladnjak je pun!”

Dinamov vratar Antonio Ježina priča o teškim danima karijere i sreći koju proživljava od dolaska u Dinamo...

Antonio Ježina/Foto: Gettyimages

Dinamov vratar Antonio Ježina s posebnim će emocijama dočekati današnje finale Kupa između Dinama i Splita. Ježina je, naime, debitirao za modre upravo protiv splitskog sastava, a nakon trnja i kamenja koje je prošao od toga trenutka konačno je dočekao svoju šansu među vratnicama i predvodit će svoju momčad u borbi za Rabuzinovo sunce.

“Vjerojatno ovo neće biti najveća utakmica u mojoj karijeri, ali bit će kad uzmemo trofej. Sad ćemo ih istući”, poručio je Ježina za SN. “Miran sam, nemam nikakvu tremu. Sigurno bi bilo bolje da postoji nekakav kontinuitet, ali imam dovoljno samopouzdanja i strpljenja.”

Splićane je vrlo dobro proučio i spreman je praktički na sve. “Split nije momčad, ali ima strašnu individualnu kvalitetu. Probudio se Erceg, imaju Cikalleshija – koji može zabiti ni iz čega. Ovo im je prvo finale u povijesti kluba i svjesni su kako ih eventualni trofej vodi u Europu. Jači smo, to nije dvojba, no igra se jedna utakmica pa moramo biti oprezni.”

Kako sezona odmiče, tako se i Dinamo diže. Šteta što Zagrepčani ovako nisu igrali negdje sredinom godine. “Dogodila se kemija, postali smo prisniji i više radimo jedan za drugoga. Prije godinu dana smo se skupili, a četiri tjedna nisu bila dovoljna da postanemo momčad. To se najbolje vidjelo u europskim natjecanjima u kojima je bilo dosta oscilacija. U La Mangi smo pokazali da smo na pravom putu, a sada očekujem eksploziju”, kaže.

Ježina je morao proći i kroz vrlo teška razdoblja da bi bio ovdje gdje je sada. “Bio sam na širem popisu reprezentacije i od toga nisam odustao, a svjestan sam da za to moram stati na Dinamov gol. Imat ću prilika sljedeće sezone i namjeravam ih iskoristiti”, najavljuje. “Budite sigurni da ću dočekati svojih pet minuta.”

Nastavio je priču o danima kad nije imao što za jesti. “U Zadru je dobro krenulo, ali onda je nastupila nestašica. Dobijemo Hajduk, dođem sav euforičan kući i otvorim hladnjak, kad u njemu litra vode i pašteta. Drugi dan odem do pijace, svi me tapšaju po ramenu, a ja nemam deset kuna za kilu jabuka. Pa u godinu dana od kluba sam dobio samo deset tisuća kuna. Tko s time može preživjeti? Zamislite kako sam se osjećao kad su mi roditelji i brat morali slati novac da preživim. Nisu baš imućni ni oni – mama radi u dućanu, otac ponekad ide na ribe…”

Iz Zadra je htio otići, no u tadašnjoj je situaciji to bilo nemoguće. “Nisam dobivao plaću, a Sinovčić me nije puštao pa sam u Maksimir morao zaobilaznim putem. U Istri sam odlično branio pod Pamićem, struka u Dinamu je to prepoznala i angažirala me. Neka me Zadrani ne shvate pogrešno – veliko im hvala na afirmaciji, ali u toj je situaciji bilo teško preživjeti. Dinamo je najbolje što mi se dogodilo – sređen klub, stalni boravak u Europi, odlični uvjeti… Siguran sam da ću napredovati, a i hladnjak je pun”, nasmijao se Ježina.

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.