Kolumna Anite Brezović: HRVANJE  –  SPORT U KOJEM NEMA GUBITNIKA

Kolumna Anite Brezović: HRVANJE  –  SPORT U KOJEM NEMA GUBITNIKA

Hrvanje, jedan od najstarijih, bazičnih  sportova koje unatoč svojoj plemenitosti i dobrobiti  u svijetu sporta ne zauzima mjesto koje mu pripada, te se ne vrednuje i ne tretira kao sport sa izričito pozitivnim, kako fizičkim tako i psihičkim posljedicama za sportaša.  Uzroke takvog stava prema tom sportu mogu se tražiti u dva smjera, no najjači razlog je predrasuda o mogućnostima nanošenja ozljeda, dok je drugo, financisjko pokriće ulaganja jednog hrvača. Sa hrvanjem se nikako ne mogu povezati udaranje šakama, razbijanje glave, lomljenje udova, jer hrvanje ima strogo određena zahvate koji se smiju primjenjivati tijekom borbe. To je sport koji odlikuje simbolička destrukcija protivnika kroz zahvate izvedene iz pozicije „stojke“ ili parternog položaja. Primjenom tehničko-taktičkih zahvata, obrane i protuzahvata, nastoji se pobijediti protivnika, bilo tušem, bilo bodovima. Postoje dva stila hrvanja: grčko-rimski  i slobodni stil. Grčko-rimski stil karakterizira primjena zahvata iznad kukova, dok je u slobodnom stilu dozvoljena i primjena zahvata ispod pojasa.  Da je hrvanje  jedna cijela filozofija satkana od pokreta, upornosti, snage, tjelesne i psihičke pripremljenosti, znoja upornosti i rada, dokazuje činjenica da se uspjelo održati koliko i samo  čovječanstvo.

POVIJEST HRVANJA

Priča o hrvanju počinje i prije antičke Grčke, te svoje početke povezuje sa postankom čovječanstva, a nastao je kao posljedica čovjekove borbe za egzistencijom. Hrvanje je jedinstveni sport sa tisućljetnom tradicijom i nema svojeg izumitelja. Prijelazom hrvanja sa načina preživljavanja u hrvanje za vojne svrhe, ono gubi svoj prvobitni smisao te postaje osnovnom tehnikom za podizanje psihičkih i radnih  sposobnosti  vojnika.

Povjesničari su ustvrdili da su prve Olimpijske igre održane 776. godine pr. n.e. gdje je hrvanje bilo glavna i jedina, samostalna sportska disciplina i uspjela se održati do danas, te se stoga najčešće povezuje sa starom Grčkom  Primjerice, u Rimskom carstvu, hrvanje postaje važno sredstvo za pripremu vojnika i gladijatora, te su ga počele primjenjivati i druge zemlje starog svijeta.  Napretkom civilizacije dolazi do uvođenja novih formi i pravila u hrvanju. Unatoč povezivanju grčko- rimskog načina hrvanja sa starom Grčkom, osnivačem  takvog načina hrvanja smatra se Napoleonovog vojnika Francuza Exbroyata, te je 1848 doneseno pravilo kojem se zabranjuju zahvati ispod pojasa, te zahvati i poluge primjenom kojih bi se moglo ozlijediti protivnika. Grčko-rimski stil bio je prvi stil hrvanja na Olimpijskim igrama održanim u Ateni 1896. godine, i kao takav primjenjuje se i danas.

HRVANJE U HRVATSKOJ

U Hrvatskoj se prvi začeci hrvanja povezuju sa pojavom sokolskih društava, 1874. godine.  Zanimljiv je podatak da se odlukom Zemaljske vlade, Odjela za nastavu i bogoštovlje, 1882. godine, u sve pučke škole uvede gimnastika kao obavezan, svakodnevni predmet u trajanju  od 30 minuta, a u više razrede hrvanje, da bi se 1905. godine elementi hrvanja uveli kao sastavni i obvezatan dio tjelesnog odgoja u svim razredima. Ta praksa prekida se između dva svjetska rata i nikada ponovo nije uvedena. Objavom prijevoda Miroslava Ostojića 1896. godine, u kojem su navedena sva pravila hrvanja, javlja se iznimno veliki interes za hrvanjem, te se pojavljuju i veliki natjecatelji profesionalci. Najzaslužnijeg za razvoj hrvanja u Hrvatskoj  smatra se Miroslava Gradelija, koji je zajedno sa Sušinom i Ratkovićem osnovao  prvi Teškoatletski klub Croatia. U vrijeme Drugog svjetskog rata hrvačkih aktivnosti gotovo i nema da bi se pojavile povratkom regrutiranih vojnika 1947. godine, i zadržale se u manjim i većim opsezima do današnjih dana.

Nepobitan dokaz da hrvanje u Hrvatskoj zaslužuje puno bolji rejting dokazuju sportski leaurati   koji su postigli i postižu vrhunske rezultate širom svijeta.  Primjerice, braća Neven i Nenad Žugaj, hrvatski olimpjici i viceprvaci svijeta, od kojih je Neven i osvajač prve hrvatske medalje nakon osamostaljenja, a osnivači su i Škole hrvanja „Braća Žugaj“,te Božo Starčević, Dominik Etlinger, Tonimir Sokol, Danijel Jenečić, također reprezentativci sa iznimno uspješnim plasmanima van Hrvatske. Uz reprezentaciju postoje i klubovi sa iznimno uspješnim hrvačima mlađih dobnih skupina, koji svojim upornim radom grade nove naraštaje hrvatskih reprezentativaca. Najveći paradoks hrvanja u Hrvatskoj je činjenica da se svi navedeni hrvači plasiraju na svjetskim i europskim prvenstvima financirajući se sportskom stipendijom, koja nije dostatna da pokrije osnovne životne potrebe.

U svim  zemljama Europe i SAD-a, te zemljama Azije, hrvanje je izrazito cijenjen sport koji postoji u svim školama kao obavezan predmet, te je njegov zastupljenost u medijima znatno veća nego u Hrvatskoj, što  rezultira i većim interesom. Osim toga, važno je napomenuti da su, prema znanstvenim istraživanjima, hrvači među najbolje pripremljenim sportašima u svijetu, što postižu zahtjevnim treninzima od najmlađe dobi kod kojih se naglasak stavlja na razvoj motoričkih sposobnosti kao temelju za daljnji razvoj fizičkih i psihičkih sposobnosti.

Hrvanje je bazični sport i temelj na kojem su nastali svi atletskih i borilački sportovi. Sport je koji ne traži puno financijskog ulaganja, ali traži upornost, rad, znoj i izrazito zahtjevne treninge, a daje čovjeku samopouzdanje, samokontrolu, psihičku i fizičku snagu i zrelost, istovremeno gradi i otkriva karakter, te stvara vrhunske sportaše najvišeg ranga u svijetu sporta. U hrvanju gubitnika nema. Poraženi su samo oni koji odustaju, bilo od borbe, bilo od hrvanja samog.

 

 

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.