KOLUMNA “I Ti to možeš!” PRETILOST 2. DIO

Piše: Anita Brezović

Objavljeno: 20.01.2016 u 09:30

RAZORNE POSLJEDICE PRETILOSTI

Suočavajući se sve češće s problemom pretilosti djece, postajemo svjesni činjenice da će pretilost, ukoliko se ne poduzmu potrebne mjere prevencije i edukacije, zauzimati sve značajnije mjesto u morbidnoj i mortalitetnoj statistici.

Zdravstveni problemi kao posljedica pretilosti su dijabetes, visoki krvni tlak, bolesti srca te maligna oboljenja poput karcionoma debelog crijeva koja su do nedavno bila bolesti odraslih ljudi, a sve češće se pojavljuju u dječjoj i adolescenskoj dobi. Hrvatska je sedma zemlja u Europi po broju pretile djece, a prema podacima Medicinskog instituta američke Nacionalne akademije znanosti, 30% muške i 40% ženske djece, rođene 2000. godine, izloženo je opasnosti da tijekom života obole od dijabetesa tipa 2.

DVOSTRUKI PRISTUP RJEŠAVANJU PROBLEMA PRETILOSTI

Prekomjerna težina pojam kojim se označava prekomjerno nagomilavanje masti u organizmu, odnosno označava tjelesnu težinu iznad normalne vrijednosti s indeksom tjelesne mase od 25 do 29kg/m2, dok se pretilost definira kao prisutnost prevelike količine masti adipoznog tkiva u odnosu na nemasnu mišićnu masu. Osoba je pretila kada je količina adipoznog tkiva u njenom tijelu 20% viša u odnosu na optimalnu količinu. U praksi se najčešće korist određivanje indeksa tjelesne mase (BMI) na način da se tjelesnu masu osobe u kilogramima podijeli sa kvadratom visine u metrima. Standardni parametri koji se primjenjuju da ako je BMI ispod 18.5 osoba je neuhranjena. BMI od 18.5 do 25 pokazuje adekvatnu tjelesnu masu, od 25 do 30, prekomjernu tjelesnu masu. BMI od 30 -35 pokazuje pretilost prvog stupnja, od 35 – 39 pretilost drugog stupnja, a od 40 i više, morbidnu pretilost.

Rješavanju problema pretilosti te njenom sprečavanju, potrebno je pristupiti sa dva stajališta istovremeno: svojevrsnom promjenom načina razmišljanja što bi rezultiralo i promjenama loših navika te povećanjem i uvođenjem redovitih tjelesnih aktivnosti, a preporuka je da se obje aktivnosti vode uz što je moguće više, stručan i profesionalan nadzor i suradnju. Učenje djeteta odgovornosti i brizi za vlastito zdravlje, te kontrolu pretilosti, jeste proces koji zahtijeva vrijeme i trud i roditelja i djeteta. Jedan od definitivno najjačih uzroka pretilosti djeteta jeste sasvim krivo uvjerenje roditelja, te korištenje niza izgovora za debljinu, umjesto suočavanja sa realnošću, a time i pravim razlozima.

PSIHOTERAPIJE SVE UČESTALIJE

Prema iskustvima liječnika i trenera, najveći i najčešći uzrok pretilosti djeteta, upravo je roditelj, i to radi neutemeljenog uvjerenja kako su „crveni, debeli obrazi“ dokaz zdravlja djeteta te vječitog izgovora :„ne znam od čega se deblja“ i „on/ona je takav jer ima takve gene…“

U zapadnim zemljama sve su učestaliji brojni bihevioralni i kognitivno – bihevioralni tretmani pretilosti, odnosno način psihoterapije koji se temelji na principu da da su misli uzrok određenog ponašanja, osjećanja i djelovanja čovjeka. U hrvatskim bolnicama takve terapije provode se slabo ili se uopće ne provode, radi malog broja kliničkih psihologa. U Kliničko-bolničkom centru „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu, na klinici za pedijatriju pokrenuta je 2013. godine, grupa podrške pretiloj djeci, namijenjena mladima u dobi od 12 do 18 godina, koji imaju prekomjernu tjelesnu težinu. To nisu grupe psihoterapijskog karaktera koje bi za cilj imale pomoć djeci da smanje tjelesnu težinu, jer bi takve grupe trebale biti kontinuirane i učestalije na tjednoj bazi. Grupe, su prvenstveno samo mjesto gdje pretila djeca zajedno sa psihologom i međusobno, mogu razgovarati te pronaći razumijevanje za njihove tegobe te eventualno osvijestiti i promijeniti stečena uvjerenja o načinu prehrane. Grupe se održavaju svakih tri do četiri mjeseca iako je potreba radi sve većeg broja pretile djece, da se održavaju i češće. Zanimljiva je i poražavajuća činjenica, da je unatoč uputnici i preporuci endokrinologa, odaziv roditelja s djecom mali. Primjerice, na jednu grupu endokrinolog pošalje oko petnaestoro djece, a dođe ih u prosjeku troje ili četvero. Iz navedenog se može jedino zaključiti kako roditelj ne shvaća ozbiljnost problem pretilosti djeteta. S obzirom da se radi o djeci u dobi kada tek razvijaju osjećaj za odgovornost i emocionalnu regulaciju, roditelji su jedini koji mogu i trebaju preuzeti glavnu ulogu u učenju djeteta kako da promijeni nezdrave navike te mu prije svega bude primjer ponašanja.