Invalidnost suvremenog društva

Kolumna “I Ti to možeš!”: Prokletstvo i blagoslov

Kolumna “I Ti to možeš!”: Prokletstvo i blagoslov

`Heroji nisu oni koji pobjeđuju neprijatelja, već oni koji pobjeđuju sebe, ograničenja svojega tijela i ograničenja koja ima je nametnuo sustav. ´

Foto: Zaklada paraolimpijac Facebook
ANITA BREZOVIC - KOLUMNIST "HRVATSKE REPREZENTACIJE"

Piše: A.B.

Postoje izrazi kojima je započelo 21. stoljeće: milosrđe, tolerancija i `biti bez predrasuda´, a kojima se stvaraju predizborne kampanje, ruše vlade i stvaraju novi instant heroji, po uzoru na svijet oko nas. Racionalan um nalaže nam stvarati, imati, napredovati i zgrtati. Racionalan um osigurava krov nad glavom i život u izobilju. A po kojoj cijeni?! Po cijenu humanosti, tolerancije i milosrđa, odnosno one dobrote i empatije, prema drugome, koja je kao i sve u našem sustavu „samo mrtvo slovo na papiru“. Sva ta prenaglašenost racionalnog uma, neosporno dolazi iz razvoja znanosti,  tehnološkog napretka i civilizacije općenito, a jedina svrha je individualna, materijalna dobit. Život na rubu atomskog rata i mogućnosti potpunog uništenja okoliša, samo su mrvice koje svjedoče činjenici o manjkavosti i ograničenosti racionalnog uma  te dokazuje činjenicu da racionalan um ne funkcionira bez `duhovnog´ dijela, gdje se nalaze pojmovi: milosrđe, tolerancija, empatija.

No, ne može se sva odgovornost svaliti na sustav i politiku te nekolicinu enormno bogatih, kad je činjenica, da baš mi, obični ljudi, kao dio sustava, sudjelujemo, svjesno ili ne, bilo propuštanjem ili smanjenom pažnjom, u stvaranju `instant heroja´. Mi smo ti koji otvaramo i `lajkamo´ stranice, na kojima piše, primjerice: `kako je malom klincu negdje na istoku zemaljske kugle, brat napravio dres od plastične vrećice.´ Cijela priča ne bi imala toliku težinu da na dresu nije bilo ime Messija. Nisu novinari stvorili reportažu radi dječaka, već radi imena na plastičnom dresu.

Oglasio se Messi, nakon nekog vremena i darovao dječaku dres ili loptu, zakoračio ljestvicu više u svojoj popularnosti, navukao nešto više sponzora. A dječak? Tko više pita za dječaka? A mi „lajkamo“ plješćemo i klanjamo se Messiju i postupku kojeg je odradio netko tko je za to plaćen, a ne on sam, niti na trenutak ne razmišljajući: Zašto taj dječak ima plastični dres? Kako djetetu osigurati kakve- takve uvjete za treniranje? Baš mi smo ti koji ćemo veliki dio svojeg vremena provesti čitajući o transferima enormnih težina, `busati´se o prsa i biti Hrvatine samo kada su reprezentacije u finalu mi smo ti koji vlastitu djecu odijevaju po uzoru na Mesija, upisuju ih u skupe sportove, opterećujući i sebe i njih samo onim sportovima koji donose novac, a u suprotnosti su s talentima i željama, a preskačemo onaj minimum stranica, na kojima je možda zabilježen uspjeh ili postignuće jednog invalida – sportaša, zaboravljajući činjenicu da je izbor ono što nas određuje, a ne prilika.

Negdje u tom kolapsu materijalizma, politike i bešćutnosti, vježbaju i ruše granice Antonija Balek, Darko Kralj, Laura Štefanec, Mihovil Španja te mnogi drugi invalidi. Naizgled neka, nova, beznačajna imena, koja, ako se i spomenu u medijima, zauzmu toliko minimalistički prostor da te stranice preskačemo propuštajući nakloniti se stvarnim, živućim herojima. Heroji nisu oni koji pobjeđuju neprijatelja, nisu oni koji ruše jednu vladu da bi stvorili drugu, već oni koji pobjeđuju sebe, ograničenja svojega tijela i ograničenja koja ima je nametnuo sustav i mi sami svojim racionalističkim umom.

U hrvatskom jeziku invalidnost se općenito definira kao stanje organizma nastalo usred bolesti ili prirođene mane, kojeg je posljedica trajno, djelomično ili potpuno smanjenje sposobnosti čovjeka za normalan socijalan život, rad i privređivanje. Dolazi od latinske riječi „invalidius“ koja u prijevodu znači „nesposoban“. Moderniji, za uho nježniji izraz, koji upotrebljavamo je „osoba s posebnim potrebama“. Svaki od tih pridjeva, u cijeloj svojoj surovosti, opisuje nas, a ne invalide. Oni imaju samo drugačije potrebe, a mi imamo posebne potrebe. Mi smo ti koji smo nesposobni za normalan život i mi smo ti koji imamo oštećenja u vidovima vrijednosti života.

Iz svega proizlazi jedini mogući zaključak: NISMO MI POTREBNI INVALIDIMA, VEĆ ONI OČAJNIČKI TREBAJU NAMA. MI, ZAJEDNO SA OVIM SUSTAVOM, NJIHOVO SMO PROKLETSTVO, DOK SU ONI NAŠ, BOGOM DAN BLAGOSLOV. ONI SU TI ŽIVUĆI HEROJI, MESIJE I AVATARI, KOJI NAMA, SVOJIM ŽIVOTOM DAJU PRILIKU DA OD NJIH NAUČIMO KAKO BITI ČOVJEKOM.

Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.