Komentar: Odlazak Balića ujedno je završetak jedne rukometne ere

Komentar: Odlazak Balića ujedno je završetak jedne rukometne ere

Onako kako Brazilci nazivaju nogomet - joga bonito postalo je naziv i za rukomet. Bez dvojbe, najveće zasluge trebaju biti pripisane najboljem rukometašu svih vremena.

Ivano Balić/Getty Images

Ivano Balić prošao je nevjerojatan rukometni put. Kao i većina igrača generacije koja je osvojila Svjetsko prvenstvo u Portugalu 2003. godine, popeo se od dna do vrha u samo godinu dana. Na stranu svi ostali, Ivano je postao najbolji rukometaš svih vremena.

Da bi priča o najboljem rukometašu u povijesti bila za povijest potrebno je krenuti od samih početaka. Kao dječak sanjao je o igranju u NBA, pratio je Tonija Kukoča, Scottieja Pippena i ostale velikane koji su devedesetih godina koračali i činili velike košarkaške promjene na NBA parketima. Prvu ljubav, košarku, zamijenio je s navršenih 14 godina sa rukometom i tu počinje priča o najvećem koja je trajala do jučer, punih 20 godina.

Došavši iz rukometne obitelji, drugačije nije bilo ni završiti. Počeo je trenirati i igrati za RK Split (razdoblje 1997. – 2001.), a zatim 2001. godine prelazi u mnogo ambiciozniji Metković za kojeg tada igraju Nikša Kaleb, Davor Dominiković, Slavko Goluža i Petar Metličić. Poznata ekipa, zar ne?

Ono što se dogodilo 2003. u Portugalu nije potrebno prepričavati. Ispisani su redovi, odlomci, stranice, eseji i knjige o tome što je snašlo Španjolce, Francuze i Nijemce na svjetskoj smotri.

Godinu dana kasnije Balić ponovo predvodi Hrvatsku, ovaj put u lovu na Olimpijski tron. Hrvatska se prošetala turnirom, Balić je igrao rukomet života, ali tako je bilo i sljedećih četiri, pet godina. Ustvari, vrlo je nezahvalno reći da je on obilježio rukomet u prvom desetljeću 21. stoljeća jer to nije tako. Obilježio je rukometnu igru za vrijeme od kada je počeo ozbiljnije ga igrati pa sve do kraja karijere, 5. lipnja 2015. godine.

Utjecao je na bezbrojne generacije hrvatskih mladih igrača ili tek onih koji će započeti trenirati rukomet. Dovoljno je pogledati par poteza na youtubeu i sve će izgledati lakše.

Stavljen je ispred Talanta Dušebajeva i Nikole Karabatića. Sasvim zasluženo, jer Ivano je igrao mozgom, temperamentom, talentom, fizičkom snagom. Sve se spojilo jedino u trenucima kada je trebalo ‘potegnuti’ za momčad. Osebujnost karaktera dala mu je dimenziju više nad ostalima, koji su bili u vrhu svjetskog rukometa, ali nikad nisu davali toliko noviteta u igru.

Kao svojeg uzora navodi Jacksona Richardsona koji je u devedesetima započeo ono što je Ivano završio kasnije. Rukomet je postao popularan, postao je gledljiv, kreacija i mašta pobijedile su nad fizičkom snagom i razbijačima koji su tada dominirali rukometom. Iako je mogao birati klub u kojeg će otići nakon Europskog prvenstva u Sloveniji 2004., Balić je otišao u Pamplonu, u Portland San Antonio jer je u to vrijeme u klubu igrao Richardson.

Balić se vrlo često borio protiv sudaca zbog nepravednosti koja je pružena njegovom klubu ili reprezentaciji, zalagao se za teže kažnjavanje grubijana, isticao je važnost tehnike, pristupa igra koji omogućava da rukometaš pokaže svoj talent, a ne čistu fizičku snagu. Bio je tvrdoglav, jako tvrdoglav. Ali to ga i čini najvećim, jer suprotstavljao se Ćervaru, Karabatiću, Pedersenu, Goluži…Nitko na kraju utakmice nije ostao pošteđen da mu Balić kaže što on misli. U facu i bez laži. Izravno i britko.

Ponekad se činio velikom flegmom, ali snaga i želja za pobjedom te mentalitet su iz njega proključali u sekundi.

Jučer je odigrao svoju posljednju utakmicu za njemački Wetzlar, klub sa sredine ljestvice. Nije to bio veliki odlazak što se tiče količine ljudi ili važnosti utakmice ili zvijezda koje su s njim dijelile parket. Bio je to odlazak u kojem je Balić proglašen igračem utakmice i najboljim asistentom Bundeslige (91 asistencija!). Nakon utakmice, pred punim tribinama, kratko je rekao: “Ovo nije zbogom, vidimo se.” Osjećaj da sa tako malo riječi, kaže tako puno toga imaju samo najveći u svim sportovima. Svima je jasno da Balićeva druga karijera tek sada počinje, a čini se da će ga sudbina odvesti na mjesto koordinatora hrvatske rukometne reprezentacije. Iako u toj reprezentaciji nije bio prisutan posljednje tri godine…

Dodavanje iza leđa, zatvorenih očiju, pucanja iz nemogućih pozicija, finte koje se viđaju na nogometnim terenima od strane genijalaca poput Ronaldinha i Messija, postale su prisutne u dvoranama u kojima je Ivano igrao proteklih 15 godina. Onako kako  Brazilci nazivaju nogomet –  joga bonito postalo je naziv i za rukomet. Bez dvojbe, najveće zasluge trebaju biti pripisane najboljem rukometašu svih vremena.

Da nije bilo njega, Hrvatska bi teško očuvala kult rukometa koji je izgrađen do danas. Možda kult nije izgrađen u doba Balića (sjetimo se olimpijskog zlata 1996.), ali je vrhunac doživio u Balićevoj eri.

Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.