Leo Cvetković za HR: “Želim nastupiti u WBS-u gdje su bili Sep i Hrgović”

Leo Cvetković za HR: “Želim nastupiti u WBS-u gdje su bili Sep i Hrgović”

Trenutno je najveći cilj WBS, a zatim i odlazak na Olimpijske igre u Tokiju.

S ulaznih vratiju boksačkog kluba Predator u pogled vam upadne gomila dječaka od deset pa sve do 18 godina koja nemilice udara boksačku vreću i brusi svoju borilačku vještinu. Među njima, staturom i godinama (napunio je 18) izdvaja se Leo Cvetković, srebrni s ovogodišnjeg Prvenstva Hrvatske za seniore.

Budućnost je pred njim, a u prilog mu govore i rezultati na međunarodnim turnirima. Godinu je okrunio zlatom na jubilarnoj 60. Zlatnoj rukavici u Beogradu, a prije toga najsjajnijim odličjem okitio se u Sloveniji, dok je Poljskoj i Švicarskoj bio srebrni.

“Zadovoljan sam svojom boksačkom 2017. godinom. Uvijek može bolje, ali s obzirom da sam najmlađi, tek sam ušao u seniore, drugo mjesto na Prvenstvu Hrvatske je odlično. Imao sam pet ili šest međunarodnih turnira ove godine, svi su bili uspješni”, govori Leo koji paralelno studira kineziologiju u Zagrebu.

Foto: Zoran Miličković/HR

“Fakultet sam upisao vanredno kako se ne bi morao seliti u Zagreb. Najveći problem mi je bio taj što ne želim promijeniti klub. Za vrijeme boravka u Zagrebu ću trenirati tamo, a obaveze na fakultetu su takve da imam 15 dana predavanja i onda ispite.

U mlađim kategorijama na Prvenstvu Hrvatske osvajao je zlato, srebro i broncu, a ove je godine u seniorskoj kategoriji do 81 kilograma izgubio od Damira Plantića. Čudna mu je bila, kako sam kaže, prilagodba na život bez kacige u seniorskom boksu.

“Bilo je malo čudno jer kaciga radi pritisak na glavi, čak je i lakše bez kacige, samo su udarci teži i ozbiljniji pa treba biti oprezniji. Stariji su dečki, imaju više iskustva što predstavlja najveću prepreku. Na početku nije bilo baš ugodno, ali sam sam se već priviknuo. Sada kad stavim kacigu za sparing, bude mi i malo čudno”, govori Cvetković koji svojim primjerom pokazuje kako boks nije sport za grubijane i ljude na rubu zakona.

“Što se tiče boksa, uvijek kažu da je nasilan sport, a ja sam najmanje nasilja doživio na boksu. Ozbiljnijih ozljeda nikada nisam imao, osim puknute arkade što je nama normalno. Čak ponekad mi boksači i volimo puknutu arkadu”, kroz smijeh je kazao Leo.

Prije nekoliko mjeseci završio je Tehničku školu u Rijeci, a na boksu je završio sasvim slučajno.

“Bio sam na nogometu sedam godina, imao sam tri operacije noge, četiri puta sam ju slomio, a ovdje u boksu nikada nisam imao nijedan lom”, govori bivši nogometaš Rijeke.

Njegov trener i osnivač Predatora Zoran Kralj govori o velikom zajedništvu svih boksača u klubu bez obzira na dobni jaz koji je prisutan, a Leo sve to samo potvrđuje.

“Mi smo jedna velika obitelj, svi pazimo jedni na druge i toga se držimo. To nam je nekakav režim”, nastavlja Leo koji u sljedećoj godini želi odvesti vlastitu karijeru na stepenicu više.

“Imam dva najveća cilja za sljedeću godinu. To je nastup u WSB ligi gdje su bili Hrgović i Sep te osvajanje državnog prvenstva u poluteškoj kategoriji. Biti će jaka konkurencija jer dolaze i dečki godinu mlađi od mene, ali nadam se što sjajnijoj medalji.”

Ipak, prije toga, Leo će, kao i svi ostali u obitelji BK Predator na zasluženi blagdanski odmor.

“Preko praznika dobijemo dva tjedna odmora. Inače su treninzi dva puta dnevno, ujutro i navečer. Ujutro je najčešće trčanje, kondicija i eksplozivnost, dok su navečer vreće i sparinzi. Nedjelja nam je uvijek slobodna, iako tada se najčešće dogovorimo za klupski odlazak na bazen ili na more tijekom ljeta.”

U treningu se kile tope, ali jako je teško održavati istu kilažu tijekom dužeg vremenskog perioda, a pogotovo je naporno pred samo natjecanje.

Leo Cvetković

“Kile su uvijek najveći problem. Pred turnir pogotovo kada ih moramo skidati pa ne smijemo jest cijelim putem, a vozimo se po deset do 15 sati, isto se zna dogodit da gut vode ne smijemo uzet. Cure Ines i Adrijana mi vode i sastavljaju prehranu. Kada dođe do zamora mišića na turniru, odmah se njima javim i one mi kažu što da pojedem, što da popijem”, veselo će Leo kojega smo zatekli u napornom treningu. I sam se nada kako bi ga taj trening mogao vinuti u svjetsku boksačku kremu.

“Normalno da bih jednog dana volio postati profesionalac, ali daleko je još to. Treba prvo otići na Olimpijske igre, napravit neki rezultat u amaterskom boksu da bi se mogao potkovati za profesionalni boks”, zaključuje Leo i na naš spomen Igara u Tokiju 2020. godine dodaje.

“Nadam se, to je najveći cilj.”

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.