Intervju s mladim boksačem

Leo Cvetković za HR: “Sada želim ‘razbiti’ svakoga”

Leo Cvetković za HR: “Sada želim ‘razbiti’ svakoga”

Leo Cvetković u razgovoru za portal Hrvatska reprezentacija govori o zlatu na PH, planovima za odlazak na Europske igre, uzorima, školi i još mnogočemu.

Anamarija Kralj, Leo Cvetković, Zoran Kralj ml

Postoji u Rijeci jedna boksačka dvorana u kojoj sa zida vrišti: “I don’t make excuses, I make results.” Riječ je o boksačkom klubu Predator, čiji je ‘bog i batina’ Zoran Kralj ml, a glavna perjanica – barem što se muškog dijela natjecatelja tiče – 16-godišnji Leo Cvetković.

Članovi Predatora očito su se i zubima i noktima ‘ulovili’ za motivacijske poruke ispisane po zidovima dvorane te su nakon samo nešto više od tri godine ostvarili rezultate itekako vrijedne spomena, naporan rad okrunivši i na nedavnom održanom Prvenstvu Hrvatske u Koprivnici.

Zlato i titulu najboljeg mlađeg seniora (kategorija do 75 kilograma) ponio je mladi Leo Cvetković, s kojim smo i porazgovarali u stanci između sparinga i bliskih susreta s vrećom.

“Dojmovi su ogromni nakon osvajanja naslova prvaka. Naporno sam trenirao i lijepo je vidjeti da se sav taj trud na kraju isplatio. Bilo je i suza, plakali smo od sreće, a potom proslavili kako spada – išli smo na ručak, a trener je dopustio i koje pivo”, kaže mladi boksač dok mu se s lica cijedi znoj.

Leo je u Koprivnici odradio tri borbe i sve je tri pokorio manje-više dominantno, a valja spomenuti i kako je bio najmlađi u svojoj natjecateljskoj kategoriji.

“Prvi sam meč odradio s dečkom iz Borova, a nakon što sam ga pobijedio kazali su mi da je bio favorit za zlato, što me dosta iznenadilo. Krenuo sam lagano u prvoj rundi te polako dizao tempo, fizički sam ga izmorio i zasluženo slavio. Finale sam boksao s dečkom koji me tjedan dana ranije pobijedio u Zagrebu rezultatom 2:1 i jako sam se htio revanširati”, rekao je dometnuvši kako je u tome i uspio i to sa  “čistih” 3:0.

Je li bilo kakvog posebnog dočeka?

“Bilo je, osobito kod kuće, ali i u klubu je vladala sjajna atmosfera. Svi su mi čestitali, tapšali me po ramenu i to je ono što me najviše motivira.”

Kako su tekle pripreme za PH?

Leo pohađa drugi razred Tehničke škole za strojarstvo i brodogradnju, a sedam je godina trenirao nogomet u HNK Rijeci. No, zbog četiri ozljede na nozi i dvije operacije kojima se morao podvrgnuti okrenuo se prvo plivanju i vaterpolu, potom i kickboxingu, ali stop je na to stavio liječnik jer je zbog problema s petom morao nositi visoke tenisice. Točno u vrijeme kad se otvorio i Boksački klub Predator, Leo je ušetao u dvoranu i rekao da se želi natjecati. Ostalo je poznato…

“Trener nas je sve vrhunski pripremio. Bilo je teško; kad sam imao školu ujutro od 6.30 do 7.15 imali bismo kondicijske treninge, potom bih se samo istuširao, otišao u školu, poslije toga se malo odmorio, učio i navečer ponovno na trening. Takav je ‘dril’ trajao još od priprema za Europsko prvenstvo u Rusiji na kojemu smo također bili, znači nekih šest-sedam mjeseci. Bilo je naporno, ali ništa ne može biti jače od velike želje.”

Kako si u tih sedam mjeseci pripremanja, i općenito, uskladio sve obveze?

“Nemam problem s time; u školi je sve na svome mjestu, ocjene su dobre i mogu reći da sam se posvetio isključio obrazovanju i boksu. Izlaske sam potpuno ukinuo, bit će za to vremena kasnije”, vrlo pametno i odlučno zbori mladić kojemu je na leđima tek 16 godina. “Što volim osim boksa? Cure”, odgovorio nam je na pitanje o ‘slobodnom’ vremenu, razvukavši preko lica veliki osmijeh.

Što na sve to – treninge, uspjehe, naporan rad – kažu tvoji školski kolege?

“Svi me podržavaju, čestitaju i bodre. Istina je da se ponekad malo naljute jer ne odem s njima van, moram priznati da im u tom trenu prvo slažem pa sve brže prođe, a nakon što im objasnim situaciju prihvate to i nastavimo dalje.”

Mogli smo se i sami uvjeriti kakvo ozračje vlada u dvorani, a Leove su riječi takvo što samo prisnažile. Zanimalo nas je kakav je trener? Je li zaista tako opasan kako izgleda? “Uh, koliko ga puta poželim razbiti. No, znam da je posao takav i to je u redu. Da nema njega, ne bi bilo ni svega ovoga što radimo i postižemo. U klubu smo općenito svi kao jedna velika obitelj, u tako malo vremena postali smo jako dobri prijatelji, družimo se, zezamo, idemo na piće poslije treninga…”

Jesu li poslije titule porasla i očekivanja?

“Svakako. Sada nekako želim razbiti svakoga tko mi uđe u ring”, našalio se. “Htio bih jednom boksati kao dečki iz Zagreba – Filip Hrgović i Hrvoje Sep u WSB ligi, čije mečeve dosta često i gledam. Pratim ih i na posebnom TV kanalu, premda su to dosta stariji mečevi, ali kad god mogu gledam i upijam. Osim trenera, naravno, uzori su mi i Floyd Mayweather i Vladimir Kličko. Potonji u meču primi dva udarca, što je fantastično.”

Što je trenutačno u planu? Koji su kratkoročni (natjecateljski) ciljevi?

“Sada se pripremamo za Europske igre, što su kao svojevrsne mlade Olimpijske igre, iako još nije sigurno da ćemo biti u avionu za Baku. Konkurencija će biti ogromna, a to znači da će porasti i intenzitet treninga.”

U samo tri i pol godine treniranja u vitrinama već ima vrijedna ostvarenja i medalje.

“Prve godine, kad sam trenirao samo šest mjeseci, kolega iz kluba išao je na PH pa me trener poveo više da njemu pravim društvo. Tamo sam odradio i prvi službeni meč u životu, pobijedio, a potom izgubio drugu borbu i na koncu osvojio treće mjesto. Shvatio sam da mi dosta dobro ide, počeo sam trenirati još napornije, osvojio sam Kup Zagreba, pobijedio u dosta ‘županijskih’ mečeva… Prošle smo godine također išli na državno prvenstvo, na kojem sam izgubio u finalu. Bio sam jako razočaran, plakao, ali drugi me dan sve to samo još više motiviralo pa sam jače stisnuo. Uslijedio je Kup Zagreba, koji sam ponovno osvojio, a sada i novo PH i zlatna medalja”, priča Cvetković.

Boksače, i općenito natjecatelje u borilačkim sportovima, često prati poslovičan ‘zao glas’ – siledžije, nasilnici…U školi nemam takvih problema, izvan nešto malo, ali uvijek se suočavam s pitanjima poput ‘Pa to je nasilno, kako’ i slično. No, moram istaknuti kako sam u dvorani vidio i ‘stekao’ najmanje nasilja. Počeo sam drukčije gledati na stvari i dosta toga naučio. Kroz klub zaista prođe mnogo različitih ljudi pa se može vidjeti sve i svašta.”

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.