Povijesna analiza reprezentacije Norveške

Norveška: Jedini sastav koji Brazil ne može pobijediti, ali vječno ljubomorni na prve susjede

Norveška: Jedini sastav koji Brazil ne može pobijediti, ali vječno ljubomorni na prve susjede

Hrvatska i Norveška ukrstit će u subotu koplja na Maksimiru, a tom se prigodom prisjetimo najznačajnijih trenutaka iz povijesti naših sljedećih kvalifikacijskih suparnika.

Norveška nogometna reprezentacija/Foto: Gettyimages

Puleni Nike Kovača napokon se vraćaju na svjetsku nogometnu pozornicu. U subotnju će večer Maksimir ugostiti reprezentaciju Norveške, a sjajna je to prigoda da istražimo kako su kroz povijest ‘disali’ brojni poznati i manje poznati reprezentativci ove skandinavske države.

Upoznavanje s trenutačno 77. reprezentacijom svijeta neminovno kreće s jednim sjajnim rekordom  – jedina su, naime, svjetska selekcija koja ima besprijekoran ‘skor’ s Brazilom: četiri su puta ‘ukrstili koplja’ s cariocama i dva puta slavili (između ostaloga na SP-u u Francuskoj 1998) te dvaput remizirali.

Premda je površinom poprilično velika, Norveška je najrjeđe naseljena europska zemlja s nešto više od 4.9 milijuna stanovnika, no – baš poput Hrvatske – to ih nikada nije osobito sprječavalo u ostvarivanju značajnih sportskih uspjeha, ponajprije u zimskim sportovima, iako su gotovo uvijek zdvajali što uglavnom ‘žive i rade’ u sjeni svojih ‘ljutih’ susjeda – Švedske i Danske.

Zlatno doba norveškog nogometa pamti se iz 1930-ih, a od tada su se uglavnom držali modus operandija koji bi se najbolje mogao opisati sintagmom ‘toplo – hladno’. Kao velik je uspjeh odzvonilo treće mjesto olimpijske reprezentacije u Berlinu 1936, a i nastup na SP-u dvije godine kasnije, s kojega su nakon produžetaka (2:1) ispraćeni od kasnijih slavljenika, Italije.

Norveška olimpijska reprezentacija iz Berlina 1936. godine

Norveška olimpijska reprezentacija iz Berlina 1936. godine

Pokazalo se, ipak, kako je to bio tek kratkotrajni bljesak – sljedećih šest desetljeća mirno su životarili na svjetskoj nogometnoj karti, a mnogi su ih označavali jednom od najslabijih europskih reprezentacija. No, imali su najzad i jedan drugi, nimalo bezazleni nadimak – ‘dark horse’! Premda im u kontinuitetu jednostavno ‘nije išlo’, s vremena su na vrijeme rado priređivali iznenađenja i znali šokirati mnogo renomiranije suparnike. Iskusila je to na svojoj koži i Jugoslavija 1956, zatim Francuska 1968, Engleska 1981…

Činilo se kako će početkom devedesetih godina prošloga stoljeća konačno krenuti punopravni reprezentativni uzlet – nacija je bila u blagoj euforiji, a jedan od omiljenih likova u domovini bio je legendarni izbornik Egil ‘Drillo’ Olsen. Bilo je to razdoblje kad su Norvežani participirali na dvama Svjetskim prvenstvima i upisali najbolji plasman na Fifinoj rang-listi, situiravši se na drugoj poziciji, a početkom novog milenija ostvarili i prvi, povijesni plasman na Europsko prvenstvo koje se održavalo u Belgiji i Nizozemskoj.

No, kako su godine protjecale i mijenjala se godišnja doba, iznova je dolazilo ‘hladno vrijeme’ – posljednje veliko natjecanje pamte iz 2000. godine, a sve što su od tada postigli na najvećoj pozornici može se podvesti pod nazivnik ‘zamalo’ – za dlaku su propustili SP u Njemačkoj 2006. i Euro u Austriji i Švicarskoj 2008, a neuspješan je ciklus odrađen i u posljednjim kvalifikacijama za brazilsku smotru 2014. godine.

Ukupno su od osnivanja Saveza 1902. godine odigrali 756 utakmica te ostvarili 271 pobjedu, 312 neriješenih ishoda i 173 poraza (uspješnost od 35.85%), prosječno zabijavši 1.51 pogodak po utakmici. Još uvijek najviše boli premijerni susret protiv Švedske u kojem su deklasirani s čak 11:3, a ništa manje nije ‘zapekao’ ni krah protiv Danaca (12:0, 1917. godine). Najveću pobjedu pamte iz svibnja 1946. kada je u Bergenu s 12:0 ‘pala’ Finska.


PROSLAVLJENI REPREZENTATIVCI

Omiljeni norveški nogometni junaci uglavnom su ‘nicali’ već spomenutih devedesetih godina, a kao jedini se ‘starosjedioci’ u takvo ‘mlađahno društvo’ mogu ugurati Jorgen Juve i Thornbjorn Svenssen.

Jorgen Juve preminuo je u travnju 1983. u 76. godini života, no u norveškim će ‘nogometnim udžbenicima’ zauvijek biti zapisan velikim, podebljanim slovima. Napadač koji je cijelu profesionalnu karijeru posvetio Lynu s kapetanskom je vrpcom oko ruke predvodio zlatnu olimpijsku reprezentaciju 1936, a još je uvijek vodeći strijelac reprezentacije s 33 pogotka u 44 utakmice.

Svoju je svestranost Juve iskazivao u svim segmentima života – ne samo da je polovicu utakmica odigrao na – braniču (centarhalfu ili desnom bočnom), već je dugo poslije okončanja karijere obnašao uredničke dužnosti u raznim listovima (Dagbladet, Tidens Tegn, Norges-Nytt), a jedna od strasti bila mu je i pisanje knjiga.

Thornbjorn Svenssen, čija se karijera protgenula od 1947. do 1962. godine, diči se, pak, drugim najvećim brojem odigranih utakmica za nacionalnu selekciju (104), od kojih je čak 94 puta obnašao i kapetanske ‘dužnosti’. Od voljenog se dresa oprostio nakon impresivnih 15 godina, u dobi od 38 godina i 24 dana, a zbog svojih je izuzetnih obrambenih sposbnosti zaslužio nadimak ‘The Rock’.

Poker ‘svježih’ norveških asova čine, pak, moderni gladijatori – John Arne Riise, John Carew, Tore Andre Flo i Ole Gunnar Solskjaer.

Ole Gunnar Solskjaer/Foto: commons.wikimedia.org - Tor Atle Kleven

Ole Gunnar Solskjaer/Foto: commons.wikimedia.org – Tor Atle Kleven

Riise je apsolutni rekorder po broju odigranih utakmica za reprezentaciju (110), a još uvijek – sa 34 godine – nastupa za APOEL u elitnom ciparskom nogometnom društvu.

Branič koji je najveći dio karijere proveo u Liverpoolu (2001 – 2008) i za redse odigrao 234 utakmice od reprezentativnih se nastupa oprostio 2013. protiv Albanije, a tokom bogate je karijere nosio dresove Monaca, Rome i Fulhama.

Dubok je trag u norveškom nogometu, ali i otočkim prvenstvima ostavio danas 41-godišnji napadač Tore Andre-Flo, vjerojatno najpoznatiji po pogotku za pobjedu nad Brazilom u već spomenutoj utakmici SP-a u Francuskoj 1998. godine. Ukupno je za reprezentaciju u 76 nastupa zabio 23 gola, a igrao je za čak 11 različitih klubova – Tromso, Brann, Chelsea, Rangers, Sunderland, Sienu, Leeds…

Svoj je kruh u Engleskoj dugo zarađivao i John Carew, četvrti najbolji strijelac u povijesti Norveške (24 zgoditka) čija je karijera u reprezentaciji ‘izdržala’ 13 godina. Carew je bio ogromna prijetnja suparničkim braničima, osobito i zbog svoje fizičke konstitucije, a vrlo je uspješno nastupao za Valenciju, Romu, Bešiktaš, Lyon, Aston Villu i West Ham United, u kojemu je ujedno i okončao profesionalnu karijeru.

Vjerojatno najprepoznatljivije norveško nogometno ime jest ono Ole Gunnara Solskjaera kojega je 1996. iz Moldea brzopotezno ‘zakapario’ Manchester United. Ljubav Solskjaera i crvenih vragova trajala je do konca karijere – ukupno je u dresu Uniteda upisao 235 nastupa i 125 se puta upisao u strijelce, a osim po nadimku Ubojica dječjeg lica bio je prepoznatljiv i kao jedan od najjačih džokera s klupe u svijetu nogoloptanja uopće.


Modrić, Mandžukić i društvo mogu, dakle, biti zadovoljni što su ovakva imena i dosezi već neko vrijeme – u ropotarnici povijesti. No, opreza nikada dosta – osobito s obzirom na činjenicu da je – barem ako je suditi prema ‘toplo – hladno’ mantri – možda konačno došlo vrijeme za jedno lijepo norveško reprezentativno razdoblje.

Dovoljno je upozorenje uostalom – nevino, ali ne i previše daleko od istine odaslao Modrićev mladi ‘kompanjon’ iz madridskog Reala Martin Odegaard


Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.