O.I. Rio 2016: Olimpijci Perković i Stipanović u hrvatskoj kući

O.I. Rio 2016: Olimpijci Perković i Stipanović u hrvatskoj kući

Foto: HOO

Nakon najuspješnijeg dana hrvatskog sporta u povijesti, osvojene dvije i potvrđene još dvije olimpijske medalje (što čini ukupno 7 hrvatskih medalja na OI u Riju), osvajači, Sandra Perković i Tonći Stipanović u Hrvatskoj su kući dobili poklone od HOO-a, ali i zasluženi pljesak nekoliko desetaka okupljenih navijača.

Sandra Perković osvojila je zlatnu medalju, nakon što nas je sve držala na ‘bridu neizvjesnosti’ i s doslovce samo 2 uspješna hica u 2 dana osvojila drugu zlatnu medalju (2-2-2). Tonći Stipanović jedrio je cijelu regatu na razini svojih dosadašnjih rezultata na velikim natjecanjima, a iako mu je zlato izmaklo uz malo gorak okus u ustima (sudačka odluka o kazni na startu), njemu osmijeh nije silazio s lica. Prva je to jedriličarska hrvatska medalja ikada!

I Sandra, koja je došla sa svojim trenerom Edisom Elkasevićem i Tonći, kojega su pratili svi jedriličari koji nisu ‘u pogonu’ imali su dosta vremena za novinare, ali i za uživanje u delicijama kuhara Gojka Dragića i Siniše Škendera, pripremljene unatoč poplavi koja je pogodila kuhinju hotela Sao Francisco u ranim jutarnjim satima.

“I nakon dva dana osjećam se isto. Nakon Londona sam si zacrtala cilj, sad sam ga ostvarila, sretna sam! Došla sam u Rio kao glavna kandidatkinja za zlato, a nakon poteškoća u kvalifikacijama i finalu, nakon svega sve je završilo dobro. Nisam htjela obećavati zlato, iako su ga svi očekivali, ali atletika i sport općenito znači u datom trenutku na datom mjestu biti najbolji. Trebaju se poklopiti sve stvari, kao što su se meni poklopile u trećem hicu pa sam presretna i prezadovoljna ovim natjecanjem. Kako dalje, to ćete morati pitati mojega trenera. Moji su ‘apetiti’ veliki, a na nama je da to zajedno realiziramo. Svako je zlato jednako teško osvojiti, i prvo i zadnje, ali ja ne mislim da mi je ovo zadnje. Meni motivacije ne nedostaje, moji su apetiti puno veći. Ne želim trajati samo jednu medalju. Najljepše se osjećam kad radim ovo što volim, to me maksimalno ispunjava. Prvi sam put na velikom natjecanju pobijedila 2010., evo me sada drugi put na najvišoj olimpijskoj stubi, ali želim još. Ne postoji ništa što će me otjerati s atletskoga stadiona još dugo, dugo godina. Malo sam se zabrinula jedino kad mi se od kuće nisu javili, pa sam mislila da se nešto dogodilo, ali kuća je bila krcata novinarima, pa smo se čuli i – ponosni su”, rekla je zlatna Olimpijka naša Sandra Perković. 

Na njezine riječi nadovezao se trener Edis Elkasević osvrnuvši se pritom i na nastup:

“S tribine je to izgledalo kao jedan ‘hororac koji je dobio Oskara’, ali tek na samome kraju. Na sreću, sve se završilo super i kvalifikacije i natjecanje, i taj problem kasno večernje pa odmah rano jutarnje natjecanje i kiša, i odgoda natjecanja, i mokra je bila, i doći u selo koje je sat vremena dalje, ujutro se dignuti, već u 7 biti u autobusu, sve to. Večer prije smo se smrzavali, drugo jutro kuhali na suncu, stvarno napeto. Nakon dvije serije bez ispravnoga hica samo sam joj napomenuo da je to napravila i u Helsinkiju i u Amsterdamu, da joj to neće biti prvi put pa da ponovi sretan treći hitac. Naravno, ja bih volio da toga nema, da sve riješimo u prvoj seriji, kao što to radimo u Dijamantnoj ligi, no ovdje je sve drugačije, veliki je pritisak. Protiv svih ovih cura mi se natječemo i u Dijamantnoj ligi, ali sve one u Selu govore da je ovo nešto sasvim drukčije. Izgubiš jednu Dijamantnu ligu, nema veze, ali ništa nije nije tako jako kao što su Igre. Ovo je stvarno pokazatelj da je ona na vrhu, na samome vrhu. Valja reći da je druga na OI bila Francuskinja s 37 godina. Sandra ima tek 26, ona sad tek ulazi u prave godine za diskašicu. Mi još puno, puno godina možemo biti na vrhu, dva olimpijska ciklusa bez problema, samo se moramo čuvati. Zdravlje je najvažnije, a zdravlje su dobri uvjeti. To je to”, zaključio je Elkasević.

Foto: HOO

Foto: HOO

Sjajni olimpijski pobjednik sa srebrnim odličjem,  jedriličar Tonći Stipanovića dan nakon što su se smirile emocije rekao je:

“Uvijek će postojati neki mali žal za zlatom jer biti olimpijski pobjednik je ipak nešto više od biti drugi ili treći. No, presretan sam, preponosan, zadovoljan, a jučer kad je Jozo (trener) bio malo tužan, ja sam mu rekao – ma sve je super, sad imamo što raditi iduće 4 godine! Svi bi bili sretniji sa zlatom, ali hajmo se pripremiti za Tokio, biti će u redu. Moj jedriličarski put traje od 1999., svi smo ovdje došli na Igre koji smo tada počeli osvajati medalje, u samom smo vrhu cijelo vrijeme. No, nikad medalje na OI, do sad. Sretan sam. Bio sam  četiri puta za redom europski prvak, u Londonu mi je falilo malo iskustva, prve Igre, ponese te, pa sam pao. Ovdje sam bio mirniji, hladna, ništa me nije izbacilo iz takta. Imao sam svoj ritam, čak sam svaki dan radio isto. Odijevao istu majicu, jeo isti doručak, sve isto, ponavljao sam da bi tako i na moru bilo. Jedan dan me samo uzdrmao kad smo jedrili izvan zaljeva po valovima koje na Jadranu uopće nemam, ali sve drugo je bilo odlično. Zadnja regata mi je unatoč lošem startu bila također dobra. Hvala Jozi, sve mi je organizirao, cijela je ekipa disala zajedno, sve smo dobro pokrili,  od vjetra do temperatura smo sve znali. U takvim uvjetima sigurnije izlaziš na more i lakše je postaviti taktiku. Neka tako bude i ubuduće. Do Tokija ću svakako dati sve od sebe, ali je problem što prvo moram pobijediti na hrvatskim kvalifikacijama, dolaze mladi, treba i na njih računati. Sad prvo odmor.”    

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.