Održana biciklistička utrka Dalmatia Open

Održana biciklistička utrka Dalmatia Open

Pročitajte o biciklističkoj utrci Dalmatia Open. Također imamo osvrt iz prve ruke preko Siniše Štambuka, koji je nastupio u navedenoj utrci

Foto: BK Zadar

Jučer je u Ninu kraj Zadra održana biciklistička utrka Dalmatia Open. Utrka je organizirana od strane biciklističkog kluba Zadar. Staza je bila zanimljiva, krenulo se iz samog centra Nina odakle se vozilo za Vrsi te do Ražanca. Iz Ražanca se vraćalo natrag do kružnog toka te se ponovno skretalo za Nin. Utrka je bila dužine 40km, a profil kao i stazu možete pogledati u slici ispod.

Prosjek utrke do uspona je bio 44km/h, nakon toga do kraja utrke prosjek je pao na 41.2km/h što je ujedno pobjednikov prosjek brzine.

Na dnu možete pronaći izuzetno zanimljiv tekst kako je Siniša Štambuk doživio utrku iz prve ruke.

Slikovni rezultat za dalmatia open

Na startu se skupilo 70-ak natjcatelja, a u isto vrijeme 550 biciklista rekreativaca se vozilo od Zadra do Nina u sklopu rekreativne biciklijade “Od Branimira do Branimira” koja se održava 9. godinu za redom.

Ekipe koje su se našle na startu su bile: BK Zadar, Bk Roda Sisak, Bk Fortica Šibenik, Bk Bihać, Bk Kalorija Zagreb, Bk Rijeka, Bk Ciklus Rijeka, Bk Timun Split, Bk Pedala Split, Bk Marjan, Bk Giro Sarajevo, CONTINENTAL FRENSTAT, Bnk Hercegovac Mostar, Bk Mostar, Bk Dinamo Zagreb, Bk Kairos Trogir, Bk Rotor, BBK Orlov Krug, SOLI DACHAU, Bk Drinovci, Bk Tuzla, Bk Vitez te Al Salam cycling team.

Fotografija Biciklistički klub "Zadar".

Foto: BK Zadar / Facebook

Prvi su kroz cilj u kategoriji Elite,U17, U19, U23 prošli:

Prvi je bio Domagoj Koštić koji je stazu prošao za sat i 30 sekundi, on vozi za BK Rodu, drugi je bio Ivan Grgić iz domaćeg kluba Zadra, dok je treći bio Kristijan Budimir iz Bk Fortica.

U kategoriji žene prva je bila Maja Perinović iz Bk Zadar, druga Josipa Šintić momčadska kolegica, te treća Mirela Čučak Bk Mostara.
U kategoriji VET A, VET B, VET C, VET D, Rekreacija/Sport, nelicencirani prvi je bio Matej Brož iz Češke, drugi je bio Zoran Orehovec iz Dinama, dok je treći bio Jorgen Huybrechts iz Bk Kairosa.

Fotografija Biciklistički klub "Zadar".

Foto: Bk Zadar

Siniša Štambuk /Facebook:

Kako sam dobio (grč) u Ninu…

“Nin, za mene totalna nepoznanica. Ok, ravni kotari obećavaju ravnicu, a ja sam kažu na ravnome dobar pa bi to trebalo bit dobro. Međutim profil staze je otkrivao nekoliko strmijih hupsera i to me zabrinjavalo, pogotovo što se moja trenutna kilaža piše troznamenkastim brojem. I ne, nije prvi troznamenkasti broj u pitanju.

Plan je bio odvoziti stazu dan ranije čisto da neke ideje koje sam imao potvrdim ili, kao što se u ovom slučaju pokazalo bacim u vodu. Naime kako smo svi startali zajedno, od odojaka preko veterana svih mogućih, U17, U19, elite i ostali, tako nisam imao pojma što će se dogoditi i u kojoj ću grupi, ako uopće budem u grupi, stići na prvi zahtjevniji hupserčić. A ovisno o tome imao sam razno razne taktičke ideje. Jedna koja mi se činila zanimljiva je pala u vodu kad sam vidio kako je asfalt na spustevima isfrezan i jednostavno ne dozvoljava prebrzu vožnju, a samim time u dno hupsera ne donosiš puno momenta. Bilo je ideja mali miljun, ali ni jedna nije uključivala ono šta se ustvari dogodilo. A to je da sam uspio ostati sa prvom grupom skroz do prvog brdašca od 9%. To mogu zahvaliti relativno dobrom pozicioniranju i (u)poznavanju staze dan ranije. Jednostavno sam znao tih par kritičnih točaka gdje bi se moglo otpast i pazio sam da budem šta je bliže moguće vrhu grupe i reagirao sam na svako njihovo dodavanje gasa. Nadalje, znao sam da će periodički pojačavati tempo i da to jednostavno treba izdržati. Jer, nakon svakog pojačavanja od 1-2 minute slijedi “odmor” od par minuta i nisam dozvolio da otpadnem od grupe, iako sam u par navrata bio jako blizu toga da ostanem van.

Nakon početnih par kilometara grupa se razdvojila na nas i one koji su iza nas. Nakon što se početni polet malo smirio počeo sam po grupi gledati tko je tu. Ustvari zanimalo me da li su tu Tuna – Lopina (čitaj Glavota), Odojčić mali (Hrvoje) i naravno Milovan. Osim Domljanovića druge nisam vidio. Uslijedio je period uštede energije, grupa je vozila tempo koji mogu bez većih problema pratiti uz povremene skokove, znači po principu sakrivaj se tko može. Bio je jedan bijeg ali grupa nije reagirala, mene je vuklo da ga spojim ali bi bespotrebno izgorio par šibica koje će mi biti potrebne kasnije a ništa pametno ne bi napravio. Nakon spajanja na cestu prema Ražancu, gdje je prvi izrezbareni spust, grupa je podigla tempo na meni teško pratljivu razinu, ali sam uz kvalitetno skrivanje uspio zadržati priključak do početka prvog uspona od 9%. Tražio sam pogledom Domljanovića ali on je izgleda otpao ranije. Tu se formirala neformalna grupica od nas 3-4 koji smo još uvijek vozili svatko za sebe, ali bili smo stalno tu negdje. Sve do okreta kod Ražanca i nazad prema hupseru od 700m i, ako je vjerovat garminu 11% Elita i ostala krema se odvojila i nestala sa horizonta. Naprijed je u bijegu bio Benger, a ostali su ga ganjali…

Vratimo se mi malo nazad, dakle formirala se neformalna skupina od nas 4 plus još jedan naprijed kojeg smo dostigli na usponu. Kišerlovski, jedan iz Bihaća, cura iz BK Zadra, Crveni (crvenog smo uhvatili na usponu) i ja. Kad izađe finalna lista zamijenit ću im zadane nadimke imenima, za sada ne znam drugačije. Dakle nas 5 smo krenuli raditi zajedno i to relativno dobro, ali za kratko jer je uslijedio posljednji usponić i tu su se Crveni i Bihać odvojili, jednostavno su bili spremniji, lakši i jači u tom trenutku. Nakon zaravnanja, dok su nam još bili dohvatljivi pokušao sam Curu i Kišerlovskog organizirat da ih uhvatimo ali nisu pokazivali veliku želju. Tada sam odlučio da idem sam, prvo sam odradio svoju smjenu pa sam se sakrio u zavjetrinu iza cure od 50kg i nakon što mi se povratila snaga krenuo sam u potjeru za odbjeglim Crvenim i Bihaćem. Razlika je bila cca 300-400m i potjera je trajala kojih 5-7 minuta, no ipak uspješno. Vozili smo sporo do kraja, puls je padao i do 130, vjetar je bio u prsa, a kako nas nitko nije hvatao tempo je bio lagan. Ja sam počeo raditi plan da ih dobijem i plan je bio održavati tempo što je moguće lakšim do zavoja i spusta prema Ninu. I kao po planu ja dolazim na smjenu taman 100-tinjak metara prije desnog zavoja i radim razliku sasvim dovoljnu da sam odradim tih zadnjih, možda kilometar, ali na pola dužine one ravnice u bazene za sol hvata me grč u lijevom kvadricepsu. Toliko jak da prestajem pedalirati. Okrećem se i vidim da me Crveni hvata. Puštam, tresem nogu ništa ne pomaže. Crveni me stiže, ali još uvijek imam dovoljno prednosti. Lomim zadnji oštri lijevi zavoj i pokušavam s nogu podignut tempo ali bol je prejaka, Crveni je iza za 2 dužine bicikla, 150 metara do cilja, prelazi me, polako ali prelazi. Ja sam još jednom pokušao pedalirati, ali bol nije dozvoljavala, prestajem pedalirati i ulazim u cilj.

I na kraju, jesam li zadovoljan? Jesam, dobio sam one koje sam želio dobiti. Odvozio sam sa najjačima skoro pola staze i kvalitetno odradio drugu polovicu. Brzina nije bila na nivou koji sam očekivao u drugoj polovici, ali tako je to na utrci. Vjetar, i trenutna pozicija u kojoj te nitko ne može niti ti ikoga možeš uhvatiti jednostavno ti ne dozvoljavaju da se trošiš bespotrebno. Jesam li neke stvari mogao bolje napraviti? Svakako, prvo dan ranije mi nije trebalo odvoziti 70km, mogao sam samo stazu proći. Drugo, mogao sam piti više tekućine, možda me grč ne bi uhvatio. Sve ostalo bi potpisao i dan prije utrke.

Ma bitno da su Tuna – Lopina i Odojčić mali ostali iza. Striksi je ostao doma, valjda mu je tako izgledalo sigurnije

Fotografija Siniše Štambuka.

Foto: Marko Šoda/Facebook

 

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.