Kristijan Vincetić: Želja je da nas se tretira kao ostale sportaše

Kristijan Vincetić: Želja je da nas se tretira kao ostale sportaše

U inozemstvu će mediji paraolimpijca ako ne osvoji zlato, koje je prema rezultatima bilo očekivano, povlačiti po novinskim stupcima. Kod nas bi pak napisali odlično 5. mjesto, kaže Kristijan

Detalj s Paraolimpijskih igara u Londonu - Kristijan Vincetić (drugi po redu)/Getty Images

Paraolimpijca Kristijana Vincetića ne treba posebno predstavljati. No, za one neupućene, član je plivačkog kluba “Dubrava“, dva je puta nastupao na Paraolimpijskim igrama. Taj mladi plivač najuspješniji je sportaš s invaliditetom Grada Zagreba (2009., 2010., 2011. i 2012. godine)  i svjetski je rekorder na 800 metara slobodno. Osvojio je više od pedeset medalja na svjetskim i državnim natjecanjima na kojima redovito nastupa od 2003. godine. Rodio se u Osijeku 1990., ali živi u zagrebačkoj Dubravi s roditeljima i starijim bratom.

Dobitnik si brojnih priznanja, među ostalim i nagrade ‘Luka Ritz – Nasilje nije hrabrost’. Koliko ti zapravo znače nagrade i medalje?

– To mi je jedna od dražih nagrada koja  nije iz sporta. Primarno je boriti se protiv svakog oblika nasilja, pogotovo kod mlađe populacije koja postaje sve nasilnija. Svjedoci smo danas raznih oblika nasilja u školama. Toj djeci treba primjerom pokazati da se nasiljem ne rješavaju problemi. O problemu treba razgovarati i iznaći zadovoljavajuće rješenje, rekao je Kristijan osvrnuvši se na svoje plivačke početke

Obitelj podrška
Podrška mi je moja obitelj. Oni su me redovito, dok sam bio mlađi, vodili na treninge. Profesora Igora Berislavića koji me sada trenira i koji brine da budem što spremniji za natjecanja svakako treba spomenuti. On me načinom treniranja spremio za najveće izazove. Nikako ne mogu, a da ne spomenem svog prvog trenera Roberta Vočanca. U to vrijeme plivanje za osobe s invaliditetom još nije bilo toliko razvijeno kao danas. Da on tada nije pokazao interes za rad sa mnom, pitanje je bi li se uopće realizirao u plivanju. Vozio me redovito svakog dana na treninge i vraćao kući dvije godine. Od kada sam ušao u reprezentaciju počeo sam se družiti s Mihovilom Španjom, s njim se i izvan bazena družim. Dosta toga me poučio. Mihovil je na najbolji mogući način promovirao plivanje osoba s invaliditetom.

– S plivanjem sam započeo kada sam imao sedam godina. Od početka sam član plivačkog kluba “Dubrava“. U klubu nas ima nekoliko plivača s invaliditetom. Štoviše, nedavno je u Statut uneseno da klub okuplja i plivače s invaliditetom. Intencija je da se obje grupacije plivača zajedno razvijaju i napreduju. Jedini sam u klubu koji uspijeva pratiti treninge s ostalim plivačima koji nemaju invaliditet. To vjerojatno ima određeni utjecaj na moje rezultate. Što je veći invaliditet  otežaniji su i uvjeti za treniranje. Automatski su sve staze u bazenu sporije što je više plivača s invaliditetom. Za sportaše s većim invaliditetom trebalo bi iznaći dodatne termine da bi mogli dodatno napredovati. Njima treba jedan trener po sportašu. Moj prvi trener Robert Vočanec dao si je truda i uzeo je nekoliko djece s cerebralnom paralizom i počeo je raditi s njima. Nažalost, u Hrvatskoj nema dovoljno bazena niti plivačkih stadiona kako bi se navedeni problem do kraja mogao riješiti, ustvrdio je Kristijan koji je maksimalno posvećen sportu.

– Treniram svakog dana dva puta, a subotom jednom, jedino mi je nedjelja slobodan dan. Treninzi su vrlo iscrpljujući da bih imao snage za išta više nakon njih. U potpunosti sam im predan i vodim sportski život kako bi ih što kvalitetnije mogao odrađivati i spremati se za natjecanja. Treniram u objektu bazena “Utrine“, osim u bazenu radim i treninge snage u teretani. Kod plivanja svi mišići rade. Ne idem van, tek tu i tamo na neko piće s prijateljima. Smatram, ako sam se odlučio za sport, a jesam, tada mu se moram skroz predati i živjeti s odricanjima koje on nosi, rekao je Kristijan.

– Trenira me profesor Igor Berislavić, s njim sam započeo suradnju 2008. godine. On mi je mnogo pomogao da ostvarim dosadašnje rezultate. Traži da uvijek dam svoj maksimum na treninzima. Da primijeti i najmanje kako ne dajem sve od sebe na treningu, poslao bi me kući.

Koja ti je godina najdraža kad je o natjecanjima riječ?

– Izdvojio bih svakako 2009. godinu, jer tada mi se bilo sve poklopilo. Na nju sam iznimno ponosan i te mi se godine dogodila prekretnica u karijeri. Prvo sam osvojio dvije medalje na Europskom prvenstvu, zatim dvije medalje na svjetskom. Na Svjetskom prvenstvu u Brazilu bio sam dva puta brončani na 100 metara leptir i 400 metra slobodno. A na Europskom prvenstvu na Islandu bio sam zlatni u disciplini 400 metara slobodno dok sam na 100 metara leptir bio brončani.  Imao sam kontinuitet osvajanja medalja do 2011. godine, rekao je Vincek.

– U veljači 2012. godine otkrili su mi cistu i pri njezinu otklanjanju otkrili su još da imam SLAP leziju Tip: II na ramenu. To je česta dijagnoza kod sportaša koji imaju širok opseg pokreta. Morao sam se podvrgnuti jednoj rutinskoj operaciji. Tada je sve krenulo,  ajmo reći nizbrdo. Cijelu 2012. godinu sam morao posvetiti se oporavku jer nisam smio trenirati uopće. Nisam se mogao niti natjecati. Tek početkom 2013. godine vratio sam se treninzima u kojima sam postepeno napredovao. Napokon sam ostvario kompletan ciklus treniranja, međutim to nije bilo dovoljno za znatniji plasman na Svjetskom prvenstvu u Kanadi gdje sam bio peti u disciplini 100 metara leptir i jedanaesti na 100 metara leđno. Prošla 2013. godina bila mi je dobra, ali još se vraćam. Kako bih dostigao prijašnju formu potrebno je duže razdoblje.

U kojoj kategoriji nastupaš i koja ti je najdraža disciplina?

– Nastupam u najpopularnijoj kategoriji, a to je  “S9“ kategorija. U njoj pravo imaju nastupati natjecatelji bez jednog ekstremiteta. Kako sam se rodio bez desne potkoljenice kategorizirali su me u navedenu “S9“ kategoriju. Meni je najdraža disciplina 100m leptir.

Otkako si se počeo baviti plivanjem, jesi li zadovoljan ponašanjem okoline prema tebi kao osobi s invaliditetom?

– Teško je to reći jer ljudi na meni ne primjećuju invaliditet, no sigurno je da se drukčije odnose prema nekome tko je u kolicima i gdje je taj invaliditet jasno vidljiv. Prema meni se ljudi ponašaju normalno jer se i ja ponašam normalno. Ja sam zadovoljan ponašanjem ljudi s kojima se družim i surađujem. Radio sam sve isto kao i moji vršnjaci s kojima sam odrastao. Evo, da sada nekoga zaustavimo i da ga pitamo tko sam ja, te koje sam rezultate ostvario, sigurno ne bi znali. No okolina i moji prijatelji itekako to znaju i cijene. Razlog je taj što se u Hrvatskoj samo prati nogomet a tu i tamo iskoče rukomet, košarka, hokej, ali i to jedino samo ako je dobro isprezentirano. Plivanje općenito u Hrvatskoj nije popularan sport, tim više ako su u pitanju osobe s invaliditetom.

Uz plivanje kojim se baviš, stigneš li i studirati?

– Upisao sam Građevinski fakultet u Zagrebu, međutim, stavio sam fakultetske obveze u mirovanje. Probao sam paralelno studirati i plivati ali nije išlo. Studiranju se kao i svemu moraš u potpunosti posvetiti. Opredijelio sam se za plivanje i njemu se u potpunosti podredio. Jednog dana kad završim s plivanjem odlučit ću kojim smjerom valja dalje nastaviti. Sada sam isključivo fokusiran na plivanje. Vjerojatno ću ostati uz plivanje i dalje nakon što završim karijeru, jer non stop sam uz njega tako da je to logični slijed.

Koji su ti planovi za daljnju karijeru?

– Počeo sam se već pripremati intenzivnije jer je ove godine Europsko prvenstvo. Volio bih probati ponovno izboriti plasman na paraolimpijske igre u Rio de Janieru.

Sudjelovao si u snimanju kampanje “Možeš me podcijeniti kao čovjeka, ali ne i kao sportaša”. Što je s navedenom kampanjom Hrvatski paraolimpijski odbor želio poručiti javnosti?

– Nadam se da će sama kampanja polučiti rezultate koje se s njom željelo postići. Žao mi je što su neki ljudi krivo shvatili kampanju „Možeš me podcijeniti kao čovjeka, ali ne i kao sportaša“ koju je realizirao Hrvatski paraolimpijski odbor. Jer ako me već želiš ili moraš podcijeniti, onda me podcijeni kao osobu, a ne kao sportaša. Svi mi treniramo i dajemo sve od sebe da bi bili vrsni sportaši. Kod nas se još uvijek, nažalost, na sport u kojemu su osobe s invaliditetom gleda kao na socijalno druženje, a ne da smo sportaši koji jednako naporno treniraju kao ostali sportaši. U inozemstvu je to osjetno drugačije, primjerice mediji će jednog paraolimpijca ako ne osvoji zlato, koje je po svim prethodnim rezultatima bilo za očekivati da osvoji, povlačiti po novinskim stupcima. Isto će napraviti uhvate li ga da je noć prije živio nesportskim životom. Kod nas bi pak napisali odlično 5. mjesto, dok ne bi rekli koji je uzrok tome. Sugrađani ne shvaćaju da smo mi osobe s invaliditetom također ljudi koji mogu pogriješiti poput njih. Nije mi drago što se uglavnom u svakom razgovoru nas osobe s invaliditetom stavlja u neke socijalne teme.  Želja mi je da nas se isto tretira kao i ostale. Nikakvo popuštanje ne tražim zbog invaliditeta. Želim još reći da mi je drago što sam imao priliku razgovarati baš o sportu kojim se bavim. Već sam davao izjave za medije, ali neki od njih to odmah okrenu na invaliditet i tu priču. To mi se nikako ne sviđa jer ja sam prvenstveno sportaš.

(Preuzeto s in-portal.hr)

Kristijan Vincetić/Foto Plivački klub Dubrava

Kristijan Vincetić/Foto Plivački klub Dubrava

Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.