Ranteš: Ležao sam nepokretan dva tjedna uoči puta u Kinu…

Ranteš: Ležao sam nepokretan dva tjedna uoči puta u Kinu…

Kao klinac je, igrajući se s prijateljima, mislio da se rampa odnosi samo na parkiralište, a sad je ponajbolji vozač BMX-a na svijetu. Tek su mu 23 godine i sanja medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju.

foto: Dubravka Petric/PIXSELL

Prije dva tjedna pao sam na treningu, noge su mi stale u zraku. Nisam se mogao pomaknuti iz kreveta, morali su me nositi na toalet, na jelo… Mislio sam da je propao cijeli plan, kaže nam Marin Ranteš (23).

Varaždinac se samo nekoliko dana poslije oporavio od ozljede, sjeo na svoj BMX i u kineskom Chengduu osvojio naslov ukupnog pobjednika Svjetskog kupa!

A sve je počelo sasvim slučajno, u osnovnoj školi, dok se kao dječak s prijateljima družio iza zgrade.

– Moji su se doselili iz Varaždinskih Toplica u Varaždin i naravno da nikad nisam čuo za BMX, skate, role, pogotovo rampe po kojima se skače. Nemoguće, nisam razmišljao o tome ni u najluđim snovima! Družio sam se s prijateljima iza zgrade, igrali smo nogomet i zezali se, i nekoliko njih išlo je na jednu rampu voziti. Mislio sam da je to rampa koja se spušta za automobile na parkingu! “Odi s nama”, govorili su m i nagovorili me nakon dva tjedna. Nakon što sam vidio to kako su dečki počeli voziti, došao sam kući i nagovarao mamu da mi kupi prvi BMX. Tako je krenula ta želja, bila je to ljubav na prvi pogled – kaže nam Marin i dodaje:

– Nikad u tim počecima nisam razmišljao o tome da budem tu gdje sam danas, tek kad sam postajao sve bolji i shvatio da se mogu natjecati i da bih stvarno mogao nešto napraviti od toga.

Bavio se tih dana i nogometom, koji je u srednjoj školi sasvim otpisao i počeo se baviti BMX-om.

– Rekao sam to i mami, a ona me čudno pogledala i rekla: “Ma što ćeš u BMX-u?”. Govorio sam joj: “Jednog dana imat ću sponzora i natjecati se, možda budem najbolji”. Rekla mi je: “U redu, ako to stvarno hoćeš, bit ću ti podrška”. Od tog dana putovala je sa mnom na treninge, natjecanja… Nije bilo mjesta na kojem nismo bili zajedno – kaže nam 23-godišnji Varaždinac.

BMX je jako popularan u Americi, ali koliko se od njega zapravo može živjeti?

– Može se. Kod nas u Hrvatskoj, doduše, malo teže jer smo manja država i manje sredstava se ulaže, ali da se. Trenutačno živim od toga, a ima još par dečki koji također žive od toga. Nije lako tu kod nas jer Amerika, Rusija i sve te veće zemlje imaju više sredstava, veći su sponzori i kod njih je jednostavnije i lakše krenuti. Ali evo, ja sam iz ničega došao do ovog kod nas. Ako stvarno imaš želju i volju, možeš to i napraviti – govori Marin, čiji bicikl stoji 11.500 kuna i mijenja ga svakih nekoliko mjeseci zbog sigurnosti.

– Svakom paše nešto drugačije. Geometrija rama može biti veća, manja, niža, viša… Gume znaju biti tanje, šire. Pa netko pumpa gume jače; ja imam na skoro sedam bara, a netko ima na tri bara… Neki pate na to da bicikl bude lakši, a neki da bude teži i čvršći. Meni nije bitno da je skroz lagan, ima 10 kilograma i nije prelagan, ali ni pretežak, nego negdje između. A opet sam siguran da taj bicikl drži. Da se neće dogoditi da dođem na natjecanje, kao kad sam bio u Japanu i napravio malo manju težinu bicikla i uzeo malo lošije felge na kotačima i slomio sam ih bez problema.

Kad se dogode kvarovi, onda je sam svoj majstor.

– Uvijek se prije natjecanja uvjerim da je bicikl super. Većinom imam kod sebe rezervne gume, zračnice, a i uvijek ima neka biciklistička trgovina u blizini ako se slučajno nešto dogodi pa odemo i kupimo, ali ove godine je, zasad, bilo sve bez problema – kaže Ranteš, koji je s nama podijelio zanimljivu anegdotu o prijevozu bicikala avionom:

– Nekad, dok ja još nisam vozio, moglo se dati bicikl bez rastavljanja u prtljagu. Ali sad ih moramo rastavljati jer nam hoće naplatiti 60 eura za prijevoz bicikla iako je u torbi. Ovako, kad pitaju što imate, kažemo da imamo osobne stvari. Pokušavamo smanjiti veličinu torbe i nemoguće je da netko primijeti da bi unutra mogao biti bicikl. Puno je jednostavnije putovati. Kad su bile veće torbe, uvijek je bilo pitanje bi li ona došla na mjesto gdje se natječemo, a s manjima nemamo problema. Osim kad se vraćam u Hrvatsku, onda zna kasniti, ali to mi više i nije tako bitno.

Trenera u BMX-u, kaže, nema, a nevjerojatan je način na koji je stekao akrobatsko umijeće.

– To je individualni sport u kojem se eventualno mogu poslušati savjeti nekih drugih ljudi. Krenuo sam u sve sam. Zaustavljao sam videe na YouTubeu, gledao poziciju bicikla i tijela dok netko radi trik. Doslovno play-stop, play-stop i tako sam naučio 99 posto trikova.

A put do uspjeha i svladavanja trika u ovakvom sportu mora biti bolan.

– Padovi se moraju proći da bi se napravio neki trik. Nema tu nekih posebnih savjeta “Ako napraviš to, napravit ćeš i trik”. Trebaš se truditi i staviti vrijeme u to da se realizira – kaže Marin i dodaje:

– Zasad sam samo imao potrgane prste, ništa strašno, i nekoliko puta uganuo sam gležanj. Nije bilo nekih ozbiljnijih ozljeda do te uoči Svjetskog kupa. Ali oporavio sam se samo tri dana prije puta u Kinu. Bilo je teško jer sam prije toga osjećao da sam na 100 posto. Ali zaboravio sam na bol i ostvario cilj. Koliko je to opasan sport? Treba biti oprezan kao i kad ideš preko ceste, da te auto ne tresne. Kao i u svakom drugom sportu, ima ozljeda..

– BMX u Hrvatskoj još nije popularan kao u Americi, ali na dobrom smo putu. Što se tiče rola i skatea, ne samo BMX-a. Ima i romobila koje voze. Ide nabolje. Nemamo realne uvjete za treninge, ali trudimo se i to poboljšati. Imamo dobru budućnost jer ima klinaca koji super voze za svoje godine. Ako se nastave truditi, vjerujem da i oni mogu postati najbolji na svijetu – kazao je Ranteš.

Pa dobro, koliko novca treba nekom početniku koji bi se htio baviti BMX-om?

– Ja sam krenuo kao i svi drugi, s biciklom od 1500 kuna. U početku je uvijek najbolje kupiti neki jeftiniji, da vidiš je li to prolazno ili to stvarno hoćeš. Kad sam potrgao neke dijelove, kupiš druge pa kroz dvije godine kupiš novi bicikl. Bitno mi je bilo da mogu uživati, a ne da mora biti neki super bicikl. Svi me pitaju kako doći do sponzora, a ja im kažem da se ne treba zamarati s tim. Radite ono što volite i sponzori će sami doći kad postanete bolji i uživajte.

– Kakva je zarada? Ovisi o natjecanjima i o tome koliko si dobar i kako se snalaziš u tom biznisu. Nema tu određene cifre, neki ne zarađuju ništa, a drugi milijune, kao i u drugim sportovima.

Prekretnicom se pokazala odluka da ode razvijati se u SAD, na poziv kolege Daniela Dhersa, koji mu je jedan od uzora, uz Davea Mirru.

– Gledao sam ga prvi put na Pannonian Challengeu u Osijeku i oduševio me. Super vozi, odrađuje trikove, vrti se tamo-vamo. Fascinirao me i baš smo pričali mama i ja da bi bilo super da počnem trenirati s njim i naučim neke bolje trikove. Prošlo je pet, šest godina, svaki dan vozim u njegovom parku, idemo skupa u teretanu. Super smo prijatelji i pomažemo si u svemu u čemu možemo – rekao je Ranteš.

Za vikend ga u Chengduu čeka i Svjetsko prvenstvo. Ambicije su jasne, ostati u svjetskom vrhu i kvalificirati se na Olimpijske igre u Tokiju 2020., gdje će debitirati njegova disciplina slobodnim stilom. I napasti vrh, zašto ne?

– Nije prehrabro reći da sam kandidat za medalju, znam da to mogu odraditi. Među današnjih Top 20 vozača svi možemo ići na Olimpijske igre i osvojiti medalju, ali na kraju godine ipak najboljih devet ići će tamo. Vjerujem da imam velike šanse s obzirom na to koliko imam volje i želje. Pogotovo nakon što sam osvojio Svjetski kup. Imam još milijun puta više želje da osvojim i Olimpijske igre. Ako dođe neka ozljeda, neću moći utjecati na to, ali mislim da se vidim na Olimpijskim igrama i, naravno… Da uzmem jednu od medalja. Putnici u Tokio znat će se tek u ožujku 2020. – otkrio je Marin i zaključio:

– Obitelj me stvarno podržala od početka. Najviše je ove godine utjecaj na mene imao Daniel. Pozvao me k sebi iako smo konkurencija na natjecanjima. Živim kod njega, vozim s njim. Stvarno mi je pomogao ostvariti cilj u kraćem vremenskom roku. Znam da imam predispozicije biti najbolji, sve ovisi o tomu koliko mogu trenirati. Da sam ostao kod kuće, ne bih imao gdje trenirati i trebalo bi nekoliko godina da dođem do nivoa gdje sam sad. Sad kad vozim svaki dan, osjećam se puno, puno bolje, sigurno u sebe i psihički i fizički. Osjećam da sam u top-formi i trebam to iskoristiti.

www.24sata.hr/sport

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.