Sjećanje na legendu

Sjećanje na legendu

Iako je brzo zavolio Split i Hajduk, rekao je da Zagreb zauvijek ostaje u njegovom srcu.

Spomenik Bernardu Vukasu - Bajdi/Foto: commons.wikimedia.org - Quahadi Añtó

Na današnji se dan sjećamo velikog Bernarda „Bajde“ Vukasa koji je umro 1983. u Zagrebu, gdje je i rođen. Bio je jedan od najboljih igrača Hajduka, no mnogi ga nogometni znalci i povjesničari svrstavaju među deset najboljih igrača svijeta 50-ih godina prošloga stoljeća.

Jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svoju je karijeru započeo 1938. u rodnome Zagrebu kada mu je bilo 11 godina. Svoje prve nogometne dane provodi u HŠK Concordiji. Međutim, zanimljivo je kako ga se nekoliko godina kasnije moglo vidjeti u dresu Hajduka u koji je prešao 1947. U to su vrijeme oba naša velikana, i Dinamo i Hajduk, htjeli dovesti Bajdu u svoje redove. Iznimno talentirani napadač je za Modre išao na turneju po Bugarskoj, ali s njima nije htio ostati. Luka Šarić, direktor TEŽ-a, uspješno je „oteo“ Bajdu i tako je taj Zagrepčanin počeo pisati Hajdukovu povijest.

Najbolje je utakmice odigrao upravo protiv Dinama. Iako je brzo zavolio Split i Hajduk, rekao je da Zagreb zauvijek ostaje u njegovom srcu. U dresu Bilih je odigrao 615 utakmica u kojima je postigao 300 golova, a za reprezentaciju Jugoslavije bilježi 59 nastupa i 22 gola.

S Hajdukom je osvojio prvenstva 1950., 1952. i 1955. godine. U sezoni 1954./55. je zasluženo proglašen najboljim strijelcem prve nogometne lige s 20 postignutih zgoditaka. Na Olimpijskim igrama u 1948. (London) i 1952. (Helsinki) osvaja srebrne medalje, a njegov talent nije ostao nezapažen ni na Svjetskom prvenstvu – kako u  Brazilu 1950., tako i u Švicarskoj 1954.

Jedna od njegovih najboljih utakmica odigrana je 1955. u Belfastu gdje su se na terenu suprotstavile Europa i Velika Britanija. Europa je pobijedila reprezentaciju Velike Britanije 4:1 za što je najvećim (ako ne i cijelim) dijelom zaslužan upravo Bajdo. Postigao je tri gola dok je četvrtog „namjestio.“ Tada je i svijet saznao za neponovljivog Bernarda Vukasa koji je bio glavna tema u svim medijima. Šteta što France Football upravo godinu dana kasnije počinje s dodjelama Zlatne lopte.

Majstor s mora 1957. odlazi u talijansku Bolognu, ali se ubrzo vraća u Split nakon kojeg karijeru nastavlja u klubovima Austria Klagenfurt, GAK Graz i Kapfenberger gdje i završava karijeru.

„Da se ponovno rodim, opet bi bio igrač Hajduka.“ – piše na spomeniku Bernarda Vukasa koji se nalazi ispred stadiona na Poljudu. Split je po njemu imenovao ulicu, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.

Za Vukasa kažu da je bio nenadmašan dribler, dobar strijelac i igrač neiscrpne energije. I 35 godina kasnije ne prestaje sjećanje na ovog posebnog igrača. Sretni su i ponosni svi koji su ga u ono vrijeme imali priliku gledati na terenu.

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.