Trofejni trener koji je preživio vukovarsku kalvariju: “Bilo je krvavo”

Trofejni trener koji je preživio vukovarsku kalvariju: “Bilo je krvavo”

Željko Jukić bio je posljednji zapovjednik Borova naselja, a u Vukovaru se zadržao do 20. studenog 1991. godine.

Foto: Twitter

Hrvatska i svi Hrvati u domovini te izvan nje danas se, na 26. obljetnicu, prisjećaju pada Vukovara. Tog 18. studenog 1991. godine u gradu je bio i jedan veliki trener, posljednji zapovjednik Borova naselja, koji je u gradu ostao dva dana nakon njegova pada.

Riječ je o Željku Jukiću, ocu proslavljenih plivača Dinka i Mirne Jukić koji su pod austrijskom zastavom osvajali svjetske, europske i olimpijske medalje. Željku je priča o Vukovaru i ratnim danima uvijek teška, no pokušao se vratiti u tu mućnu 1991. godinu.

“Rođen sam u Vukovaru 1958, ondje živio i trenirao košarku. To je bila moja prva sportska ljubav. Potom sam studirao, u Novom Sadu, a od 1988. sam bio profesionalni trener u Dubrovniku. Vodio sam tamošnji KK Jug. Vratio sam se u Vukovar u listopadu 1990. jer mi je otac bio na samrti, a u Dubrovniku se momčad rasipala, nismo više bili ni toliko kvalitetni za igranje u Drugoj saveznoj ligi. Supruga i dvoje male djece Mirna i Dinko već su bili u Vukovaru te sam se ja vratio”, započeo je Željko koji je kao košarkaški trener počeo voditi matični klub Borovo.

“Kada smo trebali ići na kup-utakmicu u Slavonski Brod, dogodilo se Borovo Selo. Tu su već počele barikade na cestama, nije se moglo putovati. Tog sam dana zapravo prekinuo sportsko-trenersku priču”, nastavio je Jukić.

Tog 2. svibnja četnici su u zasjedi masakrirali 12 hrvatskih redarstvenika, a Željko je odmah prekinuo sportsku karijeru.

“Odmah sam se aktivirao, a što ćete drugo. Sve se vidjelo i znalo što se sprema. Nije bilo uopće dvojbe. Naravno, nitko od nas tada, početkom svibnja nije mogao misliti da će to biti u konačnici tako krvav i težak okršaj. Da ćemo imati takvog neprijatelja kao što je bila ta tzv. JNA. Tobože, imenom jugoslavenska i narodna, ali ona je u startu sve cijevi okrenule prema nama, prema Hrvatima. Zapravo, prema svima koji nisu Srbi”, kazao je Jukić, posljednji zapovjednik obrane Borova naselja iako u početku takvo nešto poriče.

“Nije istina. Na Sajmištu sam bio u više navrata, ali isključivo u borbenim djelovanju. Dakle, u ispomoći ili kada smo išli povratiti položaje. Borković je bio tamo (Branko Borković, Mladi jastreb) tri dana do mojeg odlaska, a on je otišao 17. studenog. Istina je da je u noći sa 12. na 13. studenog 1991. kada su iz Borova Naselja otišli praktično svi zapovjednici Trpinjske ceste, te Ivan Kupalar koji će poslije postati general, mene su zvali u Borovo Commerce, koji se tada nalazio kao u sklopu saniteta. Tada su me imenovali za zapovjednika Borova Naselja. Nešto što ja baš nisam ni htio, ni neću reći mogao prihvatiti, ali… Pokušao sam u tih posljednjih 5-6 dana, koliko se moglo, te sam uspio na koncu pregovorima s tzv. JNA izvesti evakuaciju 3.500 ljudi iz Borovo Obućare. O tome nitko i ne priča. Postoji dokumentacija s popisom svih ljudi. Bilo je 700 i nešto muškaraca, odvojenih jer su sa srpske strane proglašeni kao borci. To je poseban popis, a ostalo su bili civili. Ta je evakuacija izvedena 20. studenog. Dan ranije je pao Borovo Commerce. Mi smo još ratovali 19. studenog, u Borovu Naselju, u Pejtonu… Bilo je krvavo”, zaključio je Jukić uz simboličnu poruku političarima.

“Dajte samo da vidim 3% vukovarskih Srba u Koloni sjećanja. No, nema ih. Niti jednog! Znam o čemu govorim, ja sam od tamo, znam sve. Oni u te dane, ove sada dane, bježe iz grada. Boje se, zatvaraju svoje kafiće, jer jasno da postoje i srpski kafići, ali da bi ušli u Kolonu sjećanja, to se vjerojatno nikada neće dogoditi.”

Obavještavamo Vas da portal hrvatskareprezentacija.hr zbog tehničkih poteškoća privremeno prestaje sa radom.