Zoran Kralj za HR: “Naša priča je obiteljska i tu odskačemo”

Zoran Kralj za HR: “Naša priča je obiteljska i tu odskačemo”

Najbolji boksački klub u Rijeci djeluje već šestu godinu zaredom, a ove godine prvi put su krenuli u seniorsku konkurenciju.

Boksački klub Predator djeluje već šestu godinu zaredom, i što je najvažnije, ostvaruje odlične rezultate. Najbolji klub u Rijeci vodi osnivač Zoran Kralj, i sam krajem devedesetih godina prošlog stoljeća vrlo uspješan boksač, a danas njegov klub nije samo dom registriranim boksačima, već i rekreativcima željnima dobrog treninga.

“Imamo 35 registriranih boksača, od čega 22 muških, ostatak su cure, s time da je jedna cura posebna priča. One su htjele, probale su, ali najbitnije je da su tu klinci. Danas je takvo vrijeme da nam i cure dolaze”, kazao je za početak Zoran koji je ove godine prvi puta u klubu imao seniore, i to vrlo uspješne.

“Ove godine smo prvi put imali seniore. Prvi smo put krenuli ozbiljnije u tu seniorsku priču. Pojavila su se dva-tri dečka koja su imala boksačku bazu, prošlost iza sebe i probali smo. Sada smo se s natjecanja isto vratili sa seniorskim zlatom i trenutno imamo pet seniora u klubu.”

Najbolji senior je Leo Cvetković, srebrni s državnog prvenstva u kategoriji do 81 kilograma i osvajač brojnih međunarodnih tunira. Ipak, baza nisu seniori već dječaci od od desetak godina koji se tek upoznaju sa sportom.

“Što se tiče boksa, početak je s deset godina. Mi smo jedna od rijetkih zemalja koja dopušta klincima da boksaju sa 10 ili 11 godina. Kada to kažemo negdje vani, u Njemačkoj ili Italiji, tamo ti dečki nemaju pravo nastupa nego samo treniraju”, nastavlja Kralj i u jednom dahu govori.

“Prije šest godina smo otvorili dvoranu i kroz nju je prošlo puno klinaca, rijetki su ostali, a neki su izrazili želju za nekim drugim sportom što je i normalno.”

Iako u ringu postižu brojne uspjehe, boksači Predatora još su uspješniji u školskim i studentskim klupama, a većina ih vidi i život izvan boksa. Ključ leži u roditeljima, ali u klubu.

Foto: Zoran Miličković/HR

“Najvažnija stvar u boksačkoj dvorani je obrazovanje. Nikad nećemo staviti boks ispred škole jer sport je samo jedna nadogradnja tog djeteta. Predator je zapravo jedna sinergija roditelja, trenera. Dejan i ja smo licencirani treneri od strane Svjetske boksačke federacije, imamo još šest trenera koji su licencirani od saveza. Roditelji su nam kod stanja u školi izvor informacija. Kada dijete ima negativne ocjene, on dobije jednu suspenziju dok ne ispravi ocjene. Škola mora biti na prvom mjestu”, odlučno govori Kralj koji dječake postupno uvodi u ring kada smatra da su oni sami spremni.

“Što se tiče klinaca, upravo kroz ove dječje rukavice što smo radili upravo su se neki dečki profilirali da se može računati na njih. Leo Cvetković je npr. došao nakon jedne velike ozljede, njemu je bila pomaknuta peta, bio je strašan igrač, a na kraju je završio u boksu i prvi turnir imao je nakon šest mjeseci. To nije preporuka, međutim on je imao toliku želju, volju, on je odradio sve pripreme, poveo sam ga i tako je krenula njegova priča.”

Klub se financira sam, od grada i države ne dobiju ni kune, a brojna natjecanja, račune i troškove podmiruju sami, uz svesrdnu pomoć roditelja.

“Financijski u klubu sve sami odrađujemo uz pomoć roditelja. Isključili smo se iz Riječkog sportskog saveza jer više papira moramo ispuniti nego što bi novaca dobili. Ipak, šestu godinu smo najuspješniji klub u Rijeci, ove godine možda nemamo zlata na Prvenstvu Hrvatske, ali nema natjecanja u Hrvatskoj, a i šire gdje nismo bili.”

Boks je u regiji, ali i u cijeloj državi na marginama u odnosu na nogomet koji je broj jedan, ali u Predatoru i za to imaju recept.

“Klinaca i rekreativaca koji su prošli kroz klub ima preko 1.000. Općenito, boks je uvijek bio na nekakvoj margini. Nešto se pokrenulo, ali nema tu klubova. Naša priča je, za razliku od drugih, jedna obiteljska priča i tu odskačemo”, a formula uspjeha je i u tome što se u klubu odlučno bore protiv stigme da je boks sport isključivo za grubijane.

“Pazimo na to tko ulazi u dvoranu. Ako vidim da mi je netko sumnjiv, odmah tražim potvrdu o nekažnjavanju. Ako to ne dobijem, onda ta osoba ne može trenirati kod mene. Pazimo jako na to”, zaključuje Zoran koji na spomen profesionalizma u boksu govori.

“Ti dečki su profesionalci čim uđu u boksačku dvoranu, oni već onda nisu amateri. Ako ti nisi prošao školu odmalena, nemaš što raditi u profesionalnom boksu. Što se tiče samog profesionalizma, ti ako nisi osvojio medalju na Europskom, Svjetskom prvenstvu, ti nemaš što tražiti u profesionalnom boksu. Osim ako imaš toliko dobar menadžment ili toliko puno novaca. Moj profesionalni sport ipak počinje od odgajanja djeteta, od njegove osme ili devete godine.”

Pratite nas i na Facebooku!
Logiraj se na Facebook.